Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta treba biti, ali bježati neću
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p><strong>Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ</strong></p>
<p>Godina je 1990. Kasna jesen. U Grazu sam, Austrija, u prvoj i posljednjoj posjeti onemoćalom i bolešljivom amidži Halidu. Nakon kratke vožnje taksijem, koračam pustom, jarko osvijetljenom ulicom, tražeći kuću s brojem dvadeset osam. S obiju strana sablasno opustjele ulice prostirale su se velike, lijepo uređene kuće, opasane visokim željeznim ogradama. Sve uokolo bilo je skladno i, istodobno, bezlično i sterilno.</p>
<p>Konačno, nađoh kuću s brojem dvadeset osam, zaustavih se pred zaključanom željeznom kapijom i pritisnuh zvono. Ubrzo kapiji priđe visok, suhonjav mladić, hladnog, sumnjičavog pogleda i upita me na njemačkom šta želim. Upitah ga govori li bosanski jezik, a on šanerski arogantno klimnu glavom. Predstavih se i rekoh koga tražim.</p>
<p>– I, šta ste trebali?</p>
<p>– Došao sam posjetiti amidžu Halida. On i moj otac su braća, znaš?!</p>
<p>– Žao mi je – reče mladić suho – on Vas večeras ne može primiti. Bolestan je, a i inače u ovo vrijeme ne prima posjete. Obavijestit ću ga da ste dolazili, a Vi dođite sutra popodne u pet. I, molim Vas, budite tačni, ovdje se, za razliku od Bosne, tuđe vrijeme jako cijeni.</p>
<p>– Oprostite, ko ste Vi?</p>
<p>– Senad Ibrahimović, Halidov sin.</p>
<p>– Dobro, rođak, bit ću tačan, a tebi mnogo hvala na toploj dobrodošlici.</p>
<p>On se bez riječi okrenu i ode, a ja – i ponižen i uvrijeđen i na korak od odluke da se odmah vratim kući – samo zbog amidže i želje da ga vidim, nekako se obuzdavam, ulazim u prvi hotel i uzimam sobu.</p>
<p>Narednog dana, tačno u pet, pozvonio sam na amidžinoj kapiji. Ovog puta kapiji je prilazio drugi, nešto stariji, meni nepoznat čovjek, ljubazan i nasmijan. Uveo me je u prostrano dvorište, zagrlio i rekao da nije mogao ni sanjati da ćemo se ponovo vidjeti poslije toliko godina. Zbunjen i snebivajući se, rekoh mu da ga se ne sjećam.</p>
<p>– Nije ni čudo – reče. – Mi smo davno otišli iz Tuzle, a ti si tad bio dijete. A, nažalost, nismo se ni viđali. Ja sam Amir, tvoj amidžić, najstariji Halidov sin. Nego, bujrum, bujrum, idemo u kuću, stari jedva čeka da te vidi! Sinoć se skoro rasplakao kad je čuo da si bio i otišao.</p>
<p>Ne želeći kvariti prvi dojam, ugrizoh se za jezik i ne rekoh kako sam prethodne večeri hladno sikterisan s kapije.</p>
<p>Prošli smo kroz brižljivo uređeno dvorište i ušli u ogromnu kuću koja je odisala snagom i blagostanjem. Amir me je odmah uveo u Halidovu sobu i povukao se.</p>
<p>Srdačan, ganutljiv susret. Amidža me grli i plače, pa, kad smo se izgrlili i izljubili, poče me potanko propitivati o svemu i svačemu – o meni, članovima naše porodice, komšijama, prijateljima. Potom, vidno iscrpljen, naglo zašuti, uze sa stočića čašu vode, lijekove, popi ih i tegobno othuknu.</p>
<p>– Hvali ti, sine – reče tiho. – Mnogo si me obradovao, mnogo. I želju mi ispunio. I sam vidiš da sam na kraju puta, pa mi je tim draže. Jah! Čovjek u životu svašta preturi preko glave i može mu biti i ovako i onako, i teško i lahko, počesto oboje skupa. I sve se u životu plaća, dijete moje. Nema halve džabe, valja je zaslužiti. A ovo ti govorim zato što vidim da me možeš razumjeti: lijepa ti je priroda, smjeran si, odgojen. Nisi k’o onaj moj mlađi sin što mi ovo malo života izjede. Neće u školu, neće da radi, neće nikakvog zorta, a prohtjevi mu k'o da se iz carskog saraja ispilio. Dajem mu, ne žalim, ali duša me boli što se upropaštava. Od Boga je da se radi i nema ni radosti ni slasti sve dok čovjek svojim trudom ne privrijedi, ali njemu svejedno – samo ti meni daj, meni je slatko pa čije god da je. Pravi ahmak, nalet ga ne bilo.</p>
<p>Eto! Oprosti, ponijelo me, moj si, pa k’o velim… Nego, šta si naumio? Hoćeš li ostati ovdje? Ako si voljan ostati, bilo bi mi jako drago! A?</p>
<p>– Neću, hvala ti. Došao sam zbog tebe. Sutra popodne vraćam se kući.</p>
<p>– Hm! Tako, veliš… A ovo u Bosni, sva ova dešavanja… Nije dobro, je l’de?</p>
<p>– Nije. Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta treba biti, ali bježati neću!</p>
<p>– Sigurno si gladan – mudro prekinu starina osjetljiv razgovor. – Idi, sine, pojedi nešto! Amirova žena čeka te s večerom! I ne ustručavaj se, dobra je Andrea, ona će ti pokazati gdje ćeš spavati i sve drugo što treba! Hajde, znaš ono, k’o u svojoj kući, a sutra ćemo ponovo razgovarati!</p>
<p>Večeram s Amirom u ugodnoj trpezariji. Njegova žena Andrea, vitka i ljepuškasta brineta, posluživala nas je brzo, nenametljivo, nečujno klizeći od kuhinje do trpezarije i, s osmijehom na licu, lošim, ali simpatičnim bosanskim jezikom zapitkivala me, tipično ženskom radoznalošću, čime se bavim, imam li djevojku i šta sve ne. Odgovarao sam ništa manje lošim njemačkim jezikom, što joj se dopalo, pa je naša, drž’ – ne daj međujezična konverzacija rezultirala salvama smijeha.</p>
<p>Rekoh, bio je to posljednji susret s amidžom Halidom, a, nedugo potom, zlo nam je poput vatrenog ognja protutnjalo kroz kuću, strašnije no što sam mogao i zamisliti. Ipak, katkad se zapitam kako li me je tada, u Grazu, amidža doživio, šta je mislio o meni – da sam nedozrela budala ili iskreni bosnoljubac? Ili, možda, oboje? I uvijek nanovo uvidim da je takva zapitanost besmislena. Bilo je šta je bilo i onako kako je, valjda, trebalo biti.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
DUHANKESA MUSTAJ-BEGA LIČKOGSljedeći članak
Muhabet bez šifrePROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo