Učiteljica Ismeta Frašto ističe da nikada niko nije došao da pokaže kako se inkluzija provodi u radu s djecom. “Sami se nosimo s inkluzijom. Inkluzija je razred u razredu. Dva programa istog predmeta. Sve je individualno, od djeteta do djeteta”, naglašava Frašto i dodaje da, kada je riječ o Ajni Šabotić, ona je bila socijalizirana djevojčica, čak i više u odnosu na ostalu djece, pa uspostavljanje interakcije s njom nije bio problem

Piše: Amela JORDAMOVIĆ

Inkluzivno obrazovanje, odnosno uključivanje djece s posebnim potrebama u standardni nastavni proces, priča je o beskrajnoj borbi roditelja, učitelja i nastavnika za bolje sutra jednog takvog djeteta. Zakonom je inkluzija u Bosni i Hercegovina omogućena još 2002. godine, a od tada pa do danas problemi s provođenjem propisanog ne prestaju. Zakonske regulative precizno ne definiraju kako inkluzivno obrazovanje provesti u praksi, nastavnom osoblju nije omogućena obuka, a educiranih asistenata za rad s djecom uvijek fali. Na teoretskoj razini, sve zvuči odlično, no na terenu stvari izgledaju drugačije. Nažalost, često je to mukotrpan proces bez pravih rezultata. Baš zbog toga svaka uspješna priča o inkluziji vrijedna je pažnje. Jedna takva odvija se u OŠ “Grbavica 1” u Sarajevu. Ajna Šabotić, djevojčica s Daunovim sindromom, ove godine krenula je u šesti razred.

“Ajna je razigrana, društvena, topla djevojčica s izgrađenim samopouzdanjem, što me je iznenadilo jer nije bilo tako s djecom s Daunovim sindromom s kojom sam radila u prethodnim generacijama”, kaže učiteljica Ismeta Frašto, jedna od omiljenih učiteljica u školi “Grbavica 1”, koja je Ajni predavala prethodnih pet godina.

Učiteljica Ismeta, zbog svog ranijeg iskustva u radu s djecom s posebnim potrebama, bila je razlog zbog kojeg su se Ajnini roditelji odlučili upravo za ovu školu.

“Imala sam sreću da poznajem Ismetu od ranije, pitala sam je da li bi htjela biti učiteljica mojoj Ajni, a kada je rekla da hoće, preselili smo se na Grbavicu. Njoj mogu zahvaliti na svemu, kao i roditeljima ostale djece koji su bili susretljivi”, ističe Larisa Šabotić, Ajnina majka.

I sama prosvjetni radnik, Larisa Šabotić ističe da inkluzija, iako odlično osmišljena, nije zaživjela kako je planirano i da je sve na roditeljima, učiteljima i nastavnicima. Ipak, dodaje da se nada boljoj situaciji jer je nedavno prvi put u Kantonu Sarajevo usvojen Pravilnik o inkluziji koji bi trebao detaljnije precizirati njeno provođenje. Iako su prošle godine donijeli zakon koji omogućuje inkluzivno obrazovanje, nastavnom osoblju nije pružena prava podrška. Učiteljica Ismeta Frašto ističe da nikada niko nije došao da pokaže kako se inkluzija provodi u radu s djecom.

“Sami se nosimo s inkluzijom. Inkluzija je razred u razredu. Dva programa istog predmeta. Sve je individualno, od djeteta do djeteta”, naglašava Frašto i dodaje da, kada je riječ o Ajni, ona je bila socijalizirana djevojčica, čak i više u odnosu na ostalu djece, pa uspostavljanje interakcije s njom nije bio problem.

No, Ajnino samopouzdanje i socijaliziranost nisu došli niotkuda, tome su prethodile godine upornog roditeljskog rada. Najteži moment u cijeloj priči bio je trenutak kada su saznali za Ajnino stanje: “Kada mi je doktorica došla i rekla da dijete vjerovatno ima Daunov sindrom, da nema refleks gutanja i da najvjerovatnije neće moći hodati, kroz glavu su mi prošle slike najtežih oblika tog sindroma o kojima sam ranije čitala u literaturi i od šoka sam izgubila svijest”, priča majka Larisa.

U narednim danima Larisa se borila s osjećajem potpune beznadežnosti i pitanjem “zašto baš meni”. No, težak porod koji su jedva preživjele, Larisi je bio znak da mora nastaviti dalje i da postoji razlog zbog kojeg su ostale žive.

“Shvatiš da se moraš boriti, da imaš cilj i da sve nije tako crno kako izgleda. Vjera mi je pomogla u tome. U jednom trenutku shvatiš da ti je u tom djetetu sva sreća ovog svijeta. Tipična djeca često su vrlo egoistična, moja Ajna nije. Onoliko koliko se ti potrudiš s njom, duplo ti se vrati, ona ti baš zna uljepšati dan i pokazati šta je važno”, kaže Larisa.

Prema njenim riječima, ono što je najvažnije za roditelje djece s Daunovim sindromom i samu djecu jeste to da što prije prihvate činjenično stanje i počnu raditi na razvoju djeteta: “Godinu dana, svaki dan, četiri puta dnevno, po pola sata radila sam s njom vježbe po Vojti, upisali smo je i na kurs jahanja, što je za nju bilo jako korisno, tako da je Ajna prohodala s 18 mjeseci, iako su prognoze govorile drugačije. Nakon toga, počela je pohađati poludnevni boravak u vrtiću.”

U vrtiću je Ajna imala asistenta, a ta praksa nastavila se i u drugom i trećem razredu osnovne škole. Upravo prisustvo asistenta na nastavi, koji će biti na raspolaganju djetetu, Larisa smatra veoma bitnim. Istovremeno, nedovoljan broj asistenata jedan je od najvećih problema i roditelja i prosvjetnih radnika. U cijelom Kantonu Sarajevo odobren je rad 100 asistenata, a djece s poteškoćama u razvoju je više. U sarajevskoj OŠ “Grbavica 1”, od traženih osam asistenata, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo odobrilo je dva.

“Neki iz nevladinog sektora se neće sa mnom složiti, oni smatraju da se djeca trebaju osamostaliti, ali, po meni, asistenti su izuzetno važni”, naglašava Larisa.

Sličnog je mišljenja i Ajnina učiteljica Ismeta Frašto: “Ako je asistent educiran i zna raditi s djecom, od velike je pomoći i djetetu i učiteljici. Učitelj se tada može posvetiti drugoj djeci i povremeno uključiti dijete u rad s ostalom djecom. Ako asistent nije educiran i sjedi samo pored djeteta, ništa se nije postiglo. Inkluzija je provodiva ako imate educiranog asistenta, učitelja s praksom u inkluziji, tim za podršku (defektolog, logoped, edukator-rehabilitator) i roditelje koji hoće, razumiju i prihvataju. Zajedno ćemo postići mnogo više za dijete.”

Sudeći po riječima Ajninih drugara, učiteljica Ismeta postigla je ono najviše: naučila je djecu da prihvate jedni druge bez obzira na mane i nedostatke, jer cilj inkluzivne nastave nije samo naučiti dijete s poteškoćama da čita, piše, sabira, već dati priliku tom djetetu da bude dio društva.

Za Asju, Enu, Esmu, Hanu, Aldinu i ostale školske drugare, Ajnino pohađanje redovne škole je “najnormalnija” stvar na svijetu. Bez nje, kažu, njihov razred ne bi bio potpun: “Bez nje to ne bi bilo to. Ona je super drugarica, s njom se svi dobro slažemo, ona je dio našeg razreda. S njom se uvijek šalimo, ima neke svoje šale, nadijeva nam smiješna imena i tako se zezamo. Također, voli da nam pjeva, izađe pred cijeli razred na času Muzičkog i pjeva nam.”

Ono što je je posebno kod Ajne, ističu ove djevojčice, jeste njena želja da svoje drugare usreći:

“Kada vidi da je neko tužan, ona odmah priđe i zagrli ga. S njom imamo i poseban pozdrav. Ajna je drugačija od nas kada je riječ o učenju, ali kada je o igri riječ, ista je kao i mi”, zaključuju ove djevojčice.

I dok su pojedini predmeti poput Matematike Ajni teško shvatljivi, dobro joj idu Engleski i Njemački, voli Vjeronauku i Moju okolinu, a ono što je čini posebno sretnom jesu konji s kojima osvaja medalje. Dvanaest godina nakon uspostavljanja dijagnoze i prognoze da neće moći hodati, ova djevojčica veselo trčkara ispred škole, igra se u parku, druži se s prijateljima. Borba njenih roditelja, učiteljice, nastavnika i asistenata urodila je plodom.

O budućnosti, kaže Larisa Šabotić, ne želi razmišljati previše: “Ja se nadam da ćemo Ajnu uspjeti potpuno osposobiti za život i posao. Ona jako voli prirodu, baštu, cvijeće, konje, i ja se nadam da će se ona pronaći u jednom takvom zanimanju. Ono što je meni najvažnije jeste da bude zdrava i sretna.”

Ajna je samo jedno od djece s Daunovim sindromom u Bosni i Hercegovini, čiji tačan broj nije poznat, jer zvaničnog registra nema. Svako od ove djece priča je za sebe, njihovi su simptomi različiti, a razvojne poteškoće kreću se od umjerenih do vrlo intenzivnih. O tome može li dijete ići u redovnu školu ili je specijalna škola bolja opcija za razvoj djeteta, prema novom pravilniku, odlučivat će stručni timovi škola i mobilni stručni timovi. Larisa Šabotić napominje da je ključna rana intervencija, da dijete ne treba zaključavati u kuću, već raditi na njegovoj socijalizaciji. Njena preporuka roditeljima djece s ovom dijagnozom jeste da se čim prije obrate Udruženju “Život s Downovim sindromom”, koje će im pružiti svaku vrstu podrške, tako da neće morati lutati, kao što je to bio slučaj s njom. Iako je početak bio težak, danas su za Larisu stvari potpuno jasne – Ajna je njenom životu dala novi smisao: “Od nje nikada nećete doživjeti ništa loše, u njoj nema nimalo zlobe ni pakosti. Ona je naša nagrada.”