Kada su se rukometaši Crne Gore u utakmici protiv Srbije, u okviru drugog kola Evropskog prvenstva, pojavili na terenu sa zelenim dresovima, javnost nije odmah uspjela saznati stvarnu pozadinu tog gesta. Priča je to o zelenašima, pokretu i ustanicima koji su se usprotivili srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p><em><strong>Piše: Almir MEHONIĆ</strong></em></p>
<p>Nakon dramatičnih dešavanja u Skupštini Crne Gore povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kada su srpske stranke, predvođene Srpskom pravoslavnom crkvom, dočekale “na nož” ovaj zakon tumačeći ga kao pravni osnov za oduzimanje imovine SPC, danima su crnogorski Srbi, zajedno sa sveštenstvom SPC-a, šetali ulicama crnogorskih gradova izražavajući javni protest. Odgovor je uslijedio upravo na pravoslavni Božić. Mnogi gradovi bili su izlijepljeni plakatima s porukom: “Nikad više 1918.”, a nastavak je slijedio nastupom rukometne reprezentacije Crne Gore u zelenim dresovima.</p>
<p>Šira javnost sigurno nije mogla shvatiti o čemu je riječ. Ipak, dobro upućeni u historijske procese u ovoj državi odmah su povezali asocijaciju na Božićni ustanak 1919. i na pokret <em>zelenaša</em>.</p>
<p><strong>Ko su <em>zelenaši</em>?</strong></p>
<p>Naziv je to za <a href=)
Nakon zasjedanja tzv. Podgoričke skupštine u novembru 1918. godine na kojem je donesena sporna odluka o ujedinjenju Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije pod dinastijom Karađorđevića, pristalice crnogorske nezavisnosti i crnogorskog kralja Nikole Petrovića u januaru 1919. godine pokrenuli su Božićni ustanak protiv srpske vojske koja je ušla u Crnu Goru. Kako je istaknuto, ustanak je politički imao za cilj da se ponište odluke tzv. Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji; da se Crna Gora oslobodi faktičke vojne okupacije srpske vojske; da se odbrani i afirmira crnogorska državna nezavisnost i da Crna Gora kao punopravan i ravnopravan državno-pravni subjekt stupi u jugoslovensku konfederaciju, u kojoj bi imala ravnopravan status s ostalim njenim konstituentima.
Crnogorski januarski ustanak 1919. godine želio je skrenuti pažnju i međunarodne javnosti i velikih sila uoči i tokom zasijedanja Versajske (Pariške) mirovne konferencije (1919–1920) na crnogorsko pitanje, odnosno, htio je ukazati na to da crnogorski narod ne prihvata provedenu i proklamiranu nasilnu aneksiju Crne Gore izvršenu od Srbije, već da hoće odbraniti svoju državnu samostalnost i nacionalnu slobodu.
U pismu crnogorskom komandiru Petru Gvozdenoviću, organizator, ideolog i politički vođa Božićnog ustanka te kasniji crnogorski premijer u egzilu (1919–1921) Jovan Simonov Plamenac naveo je 31. decembra suštinu političke i ustaničke borbe crnogorskih zelenaša, rojalista i indipendentista, koji su po slomu ustanka nastavili s komitskom, gerilskom i emigrantskom borbom “za pravo, čast i slobodu Crne Gore”. Naime, u tom pismu Jovan S. Plamenac navodi: “Naša je deviza: Vaspostava Crne Gore sa svim njenim suverenim atributima pa sljedstveno tome i narodno samoopredjeljenje prema postojećem crnogorskom ustavu i parlamentarnim principima.“
Prema izvorima crnogorskih historičara, u Božićnom ustanku učestvovalo je, direktno i indirektno, približno 5.000 boraca. Zapadni i istočni sektor ustaničkih snaga, čiji su pripadnici opsjeli Cetinje i koji su stupili u borbu, brojao je gotovo 2.000 ljudi i bio je pod komandom kapetana Krsta Zrnova Popovića, koji se u novije doba doživljava kao neka vrsta ikone crnogorske nezavisne države i borbe protiv srpske okupacije.
Prema nekim historijskim izvorima, crnogorski zelenaši uspostavili su saradnju i koordinaciju s komitama s prostora Sandžaka koje je predvodio Jusuf Mehonić, a koji se, također suprotstavio okupaciji Sandžaka tako što je formirao oružane grupe kojima je primarni cilj bila osveta onima koji su vršili teror nad bošnjačkim življem u Sandžaku.
Unatoč činjenici da je zamišljen na širokoj osnovi, Božićni ustanak nije, za crnogorske ustanike, dao očekivane rezultate. No, oružani otpor srpskoj vlasti i njihovim pristašama u Crnoj Gori potrajao je različitim intenzitetom do 1929. godine. Broj ubijenih, ranjenih, uhićenih, osuđenih i interniranih crnogorskih domoljuba od 1918. do 1929. godine dostigao je brojku od 5.000, dok je veliki broj domova i materijalnih dobara uništen.
Reaktivacija ideja zelenaša devedesetih
Devedesetih godina prošlog stoljeća ideje zelenaša dolaze opet na javnu scenu u Crnoj Gori, a sjedište takvih ideja biva crnogorski prijestolni grad Cetinje. Ove ideje, u prvom redu, oličene su u Liberalnom savezu Crne Gore koji je predvodio Slavko Perović. Već tada dolazi do aktuelizacije ideje crnogorske nezavisnosti, crnogorskog jezika, crnogorske crkve i sl. Liberalni savez oštro se usprotivio ratnoj politici Miloševića i njegovih pomagača u Crnoj Gori.
Liberalni savez bio je devedesetih godina jedina stranka koja se oštro suprotstavila učešću crnogorskih vojnika i rezervista u ratovima na prostoru bivše SFRJ te granatiranju Dubrovnika i Agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Na mitinzima Liberalnog saveza ostat će upamćena pjesma okupljenih Sa Lovćena vila kliče – oprosti nam Dubrovniče, ali i patriotske pjesme o Armiji BiH koje su se mogle čuti po cetinjskim kafićima.
Iz tog vremena ostalo je zabilježeno i kako su Cetinjani dočekali srpske akademike iz SANU, koji su na poziv vladike Amfilohija Radovića došli na skup SPC o Petru Petroviću Njegošu. Skup je prekinut pjesmom Nikad neće Crna Gora bit’ obala srpskog mora i skandiranjem Amfilohiju Radoviću “Risto Satano“.
Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine LSCG nastupio je u sastavu Saveza reformskih snaga, a njegov jedini poslanik u prvom sazivu parlamenta bio je Slavko Perović. LSCG oštro se usprotivio ostanku Crne Gore u krnjoj Jugoslaviji, koju su već tada napustile Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna i Hercegovina.
Na referendumu održanom u proljeće 1992. godine, na kojem su se građani Crne Gore izjašnjavali o pitanju “Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele”, LSCG bio je glavni promotor nezavisnosti Crne Gore. Međutim, liberali su ovu bitku izgubili, ali njihova popularnost i ideja o nezavisnosti Crne Gore krenuli su uzlaznom putanjom.
Ipak, Liberalni savez nije uspio preživjeti do danas. Zbog različitih okolnosti LSCG se gasi a njegove ideje i politiku u potpunosti preuzima Demokratska partija socijalista s Milom Đukanovićem na čelu koja, naposljetku, Crnu Goru dovodi do nezavisnosti.
Ideje zelenaša, slobodne, nezavisne Crne Gore, otrgnute iz ruku velikosrpskog nacionalizma, danas doživljavaju možda i svoj zenit.
Prethodni članak
Kristijanizacija Stoca: Križni put u predizbornu kampanjuPROČITAJTE I...
SPECIJALNI RAT PROTIV BOŠNJAKA: Aktivno se stvara atmosfera međubošnjačkog sukoba
Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata
IZETBEGOVIĆ ZA STAV: Granica BiH je na Drini i na Savi, i tako će i ostati
Preopasno je raspirivati nacionalizme i ratne emocije. SDA to nikada nije radila. Jasno je da je ovo u šta se upušta Milorad Dodik odavno prevazišlo sebične predizborne kalkulacije. Ovo je mnogo opasnije i traži ozbiljne i svakodnevne odgovore. A ko će ih dati ako ne SDA