Nismo svjedočili samo ličnim napadima na Zahiragića jer kreativnost korisnika društvenih mreža i finih gradskih kolumnista, pa i pojedinih političkih partija, išla je tako daleko da upit za pauzu tokom džume okarakteriziraju kao još jedan korak u uništavanju multikulturalnosti, nastanku džamahirije, konačnom protjerivanju sarajevskog duha koji je počeo nestajati ’92. godine, napadom na sekularno društvo
, “licemjerom” (jer navodno vjeru koristi za političke poene), “neradnikom”, “homofobom” (zbog nekih ranijih istupa) itd. Etikete su išle do te mjere da bih ja osobno na njegovom mjestu pobjegao iz Bosne i tražio azil zbog progona na vjerskoj osnovi. Haris Zahiragić je, izgleda, bio dovoljno strpljiv i snažan da amortizira napade i ne reagira, a očigledno i da ne pobjegne iz države.</p>
<p>Nismo svjedočili samo ličnim napadima na Zahiragića jer kreativnost korisnika društvenih mreža i finih gradskih kolumnista, pa i pojedinih političkih partija, išla je tako daleko da upit za pauzu tokom džume okarakteriziraju kao još jedan korak u uništavanju multikulturalnosti, nastanku džamahirije, konačnom protjerivanju sarajevskog duha koji je počeo nestajati ’92. godine, napadom na sekularno društvo. Imali smo priliku pročitati logičke i pravne analize pogubnosti pauze za džumu, zahtjeve za slobodnim ponedjeljkom zbog derneka nedjeljom, važnosti gledanja NBA utakmica i razumijevanja mahmurluka studenata zbog neprospavanih noći. Vjernicima je poručeno i preporučeno da “alahaju” na nekom drugom mjestu i ostave na miru normalnu raju koja nije “zglajzala”.</p>
<p>Univerzitet u Sarajevu, koji se u svom historijatu poziva na 1537. godinu i osnivanje Gazi Husrev‑begove medrese, Šerijatske sudačke škole, a potom Vrhbosanske katoličke i pravoslavne bogoslovije, prema urbanim trendseterima nije postojao do 1949. godine i dolaska slobodarske misli jer nema šanse da može biti nekakve misli ako uz nju ima imalo vjere u Boga.</p>
<p>I sve bi ovo bilo smiješno da nije tako agresivno i ideološki opasno. Sarajevo nije nastalo ni 1918. ni 1945. ni 1990. godine. Nauka i kultura nisu privilegija ateista niti su nepismenost i papanluk glavna karakteristika vjernika. Ovo je samo matrica koja je duboko ugrađena u hroničnu bolest bosanskog društva. To se hronično akutizira po potrebi. Latentna infekcija podivlja kad god za neku “našu stvar” treba mobilizirati istomišljenike i mrzitelje. A očigledno je da su odgojene nove generacije filozofa i pametologa kojima nije teško u ljutnji sjesti i napisati traktate o vjersko-papanskom “elementu” koji prijeti našem uzvišenom ničemu.</p>
<p>Nepotrebna je i besmislena rasprava i argumentiranje ima li Boga ili nema, treba li džuma ili ne, jer taj tip rasprave koja neće donijeti nikakav rezultat potpuni je gubitak vremena i energije. Kur’anski ajet kaže: “Vama vaša vjera, a meni moja”, a čini se da će se nastaviti s praksom “vama vaše Sarajevo, a meni moje” sve dok “slobodoumni” ne počnu shvatati i prihvatati segmente vjere koji su važniji od baklava, šarenih jaja, tope i somuna. Na vjernicima je pak da pokažu, a ne samo kažu koji su to segmenti. Možda je i ovo bio dobar način da neupućeni nauče šta je džuma, kad i gdje se klanja, ko mora klanjati, ko može a ne mora, može li se naklanjati i koliko se puta smije propustiti. Možda i da dođu u blizinu sarajevskih džamija i vide da su petkom pune pismenih i obrazovanih ljudi, istinskih građana i gospode, prijatelja i komšija koji zaslužuju poštovanje.</p>
<p>Problem nije u pauzi za džumu, problem je u tome što je pauza za džumu problem. Ali jednu stvar sam naučio radeći u multinacionalnom korporativnom svijetu. Ne postoji problem, postoji izazov. Pa da bacimo rukavicu u lice?! Rukavicu poštovanja.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Priče o bosanskim ženama: Miss Irby, sirotinjska majkaSljedeći članak
Dan kada je gorjelo Sarajevo
