Jas sam Vam preporučivao da se niža Gazina medresa (koju bi posjećivali đaci sa svršenom četvorogodišnjom osnovnom školom) otvori u Tuzli, kao najkompaktnijem muslimanskom području u SFRJ, a njeni  svršeni  kvalitetniji đaci da nastave školovanje u višem stupnju Gazine medrese u Sarajevu, i to od V do VII razreda, dok bi s manjim uspjehom dobivali niža vjerska zvanja (mualimska i privremena imamska u manjim mjestima). Vi ste to ocijenili kao pametan prijedlog, ali dalje niste ništa učinili.

U jednom od prvih razgovora s Vama, kada sam Vam na potrebe pojedinih i većih i manjih mjesta i sela za spremnim vjerskim službenicima, koje bi mogla dati samo Gazi Husrevbegova medresa, iz koje ogromna većina svršenika fluktuira (odlazi) na svjetovne fakultete. Vi ste rekli da je to dobro da na svjetovnim fakultetima ima vjerski odgojenih ljudi, koji će kasnije kao inžinjeri, sudci, profesori itd. biti svojim vjerskim životom uzor drugim muslimanima i intelektualcima. To je sve međutim bila samo priča, jer ste kasnije činili sasvim suprotno. Ometali ste svršenicima medrese da se upišu na naše fakultete iako nisu bili primljeni da budu prave hodže i bez pripremljenih uvjeta da idu u vjrsku službu.

Čovjek se i nehotice pita, šta je u svemu tome bilo iskreno ? Činjenica je da ni danas nemamo ni približan potreban broj sposobnih imama u službi, dok su mnogi vjersko obrazovani ljudi daleko od vjerske službe. Zapitajte se samo koliko je prosječna dob naših vjerskih službenika? Zar u samom Sarajevu nema vjerskih službenika koji drže po četiri džamije (u jednoj broji se da klanja sabah, u drugoj podne i ikindiju, u trećoj akšam, a u četvrtoj jaciju)? I to je često samo na papiru, jer se dotični hodža sjeti da je imam jedne od tih džamija samo onda kada treba klanjati dženazu džematliji dotične džamije I za taj čin primiti novac.

Zar ne bi i sarajevski imam morao imati najviše teološke kvalifikacije? Šta da reknemo za one džematlije koji nanovo nastaju u krajevima naše domovine gdje nije nikada prije bilo muslimana ili ih je bilo pa se raselili, a sada se opet naselili muslimani iz drugih krajeva. Velike muslimanske općine su nastale od muslimana Bosne i Hercegovine koji su se naselili u Raši, Splitu, Rijeci, Ljubljani, Jasenicama, Sisku, Osijeku, Dubrovniku, Nikšiću, a kamo su došli najvećim dijelom kao fizički radnici i službenici. Mnogi su od njih s porodicama koje su poveli iz Bosne i Hercegovine, a neki su zasnovali nove porodice iz redova mjesnog stanovništva, ostavivši stare porodice kao socijalni i vjerski problem u mjestima odakle su se iselili. Ti ljudi, iako su u velikom broju, nemaju uopće imama, nego su potpuno ostavljeni od svoje zajednice u vjerskom pogledu.

Da Ii ste nekada obilazili ovu novu islamsku dijasporu (naselja u islamskim krajevima) osim u Dubrovniku i da li ste se pobrinuli za vjerske službenike u njihovim prebivalištima? Poseban problem su imami u našim najvećim kulturnim, političkim i industrijskim centrima: Beogradu i Zagrebu, u kojima živi po više desetina hiljada muslimana svih društvenih slojeva. Mi imamo u ta dva mjesta takve ljude na položajima imama koji nemaju dovoljno stručne spreme da bi mogli udovoljiti svome vjerskom pozivu i vjerskim obavezama, a da ne ističemo koliko su nedorasli vis-a-vis pred­stavnicima drugih vjerskih zajednica, patrijarhu i Svetom sinodu, odnosno nadbiskupu, pomoćnim biskupima i kanonicima. Ja se pitam, a i Vi ste se trebali zapitati, kakav su dojam o našem vjerskom životu mogli dobiti pojedini ambasadori islamskih država u našoj zemlji i njihovi kulturni putnici, kad kojom zgodom navrate u džamiju u Beogradu?

Kad bi svi oni koji završe medresu ostali u vjerskoj službi ne bi ih bilo dovoljno, pogotovu kad se uzme u obzir, kad zbog Vašeg slabog vođenja vjerskih poslova ne primate i ne pozivate visokokvalificirane vjerske službe­nike da bi sa njima popunili položaj takvih službenika u većim centrima. Zar nije gotovo žalosno, da u našem vremenu kad i djeca i odrasle džematlije mogu postaviti svome imamu pitanje i iz kozmogonije, a u vezi s pravim islamskim učenjem, mnogi imami stiču svu naobrazbu na kursevima da budu u vrijeme Vaše uprave i Vašeg staiješinstva udtelji i misionari islama u svojoj domovini?

Vi ste obećali da ćete slati naše završene Gazinovce (diplomirane medreslije) na teološki fakultet El Azhar u Kairo i druge islamske teološke fakultete. Izvršili ste obećanje, ali kako? Poslali ste samo pet diplomiranih Gazinovaca u Kairo, a sama vlada UAR je nudila stipendije za još pet ih. Da se nitko nije javio, ni po jada, ali se javilo više kandidata, a Vi niste ni jednoga poslali. Iračka vlada nudila je nekoliko stipendija za naše medreslije ili druge muslimane studente da se pošalju na teološki fakultet u Bagdad, a Vi niste ni jednog poslali. To isto su tražile vlade Saudijske Arabije, Sirije. Libije (neo­graničen broj), Tunisa, Maroka … preuzimajuć na sebe potpunu opskrbu naših studenata na tamošnjim teološkim fakultetima, a neke su nudile i putni trošak do tamo, a Vi niste ni jednoga poslali.

Šta onda da Čovjek misli o Vašoj brizi za održanje (a kamoli napredak) islama u Jugoslaviji? Vi ste zanemarili jedan od osnovnih principa islama – zdogovor o općim islamskim stvarima (Kur'an: Vešavirhun fil-emrib Vi nekada formalno upitate šta pojedina misle o ovom ili onom problemu, ljudi Vam reknu svoje mišljenje, a Vi uradite onako kako ste unaprijed, prije pitanja, odlučili.

Ako mislite da je nezgodno da naše medreselije nastave i završe studije na teološkim islamskim fakultetima, jeste Ii ikad pomislili da se osnuje šerijatsko teološki fakultet u Sarajevu dok još imamo koga od starijih azharlija da bi predavali na njemu?

Potreba oživljavanja Ženske medrese nije ništa manja od unapređenja Gazi Husrevbegove medrese. Vi niste nikad pokrenuli to naše goruće pitanje.

Šta ste uradili u izdavačkoj djelatnosti u IVZ? Osobno niste spremni ništa kvalitetno napisati, a to nije ni grijeh ni sramota. Bilo je mnogo i velikih učenjaka koji su znali samo naučavati i proučavati, ali Vi niste, s položaja reis-ul-uleme, ništa učinili da se napišu vjerski udžbenici. Osim jednog llmihala, nije za devet godina izdato ništa od vjerske literature, pa ni jedno najobičnije štampanje arapskog teksta Kur'ana, a da i ne govorimo da ste spriječili štampanje drugog izdanja Čaušević-Pandžina prijevoda Kur'ana, koje je htjelo izdati Udruženje Umije BiH za života Pandžina. (Ni njegova smrt nije ni jednom riječi registrirana u Glasniku VIS-a.) Glasnik VIS-a, koji bi trebao da donosi takav materijal, pretvorio se u slikovnicu sitnih hair-sahibija, koji po­klone ćilim ili serdžadu u džamiju i onda im se udari u gong, da sav svijet sazna da su oni to uradili, ne da Bog vidi i zna, nego da im slika izađe u Glasniku.

O nepotizmu (akreba-medžlisii) ne bih htio govoriti. Ako na jedno mjesto reflektiraju dva kandidata istih kvalifikacija i moralnih kvaliteta, od njih je jedan sin, kći, šura…. prirodno je da će onaj koji odlučuje o izboru izabrati svoje dijete, rodbinu ili tazbinu, ali nije džaiz odabrati bilmeza, ako ima bo­ljih kandidata. A Vi ste postavili za direktora Gazi Husrevbegove medrese i reisul-hudžadža čovjeka posve nesposobna i nedorasla za taj položaj, a ko­rektura Glasnika VIS-a slala se u Mostar ženinoj Vam rodbini. I kako se obavlja ta korektura? Bila je sramota za jedini list Islamske vjerske zajednice.

Najgora osobina koju posjedujete, a koje ne smije imati ni jedan musli­man, pogotovu Vašeg položaja, jest netrpeljivost prema ljudima od kvaliteta. Osobina je sićušnih duša da kad zauzmu položaj ne trpe kraj sebe ljude koji više od njih znaju. Evo konkretna primjera. Islamsko vjersko staiješinstvo za BiH izdalo je prvi svezak Kataloga rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu, koji je napisao naš veliki alim Kasim efendije Dobrača. Vi, vjerujem, ne možete ni pojmiti kolik je trud uložen u to djelo. Ja sam napisao prikaz toga djela za Glasnik VIS-a, pretpostavljajući da je red i da je najpozvaniji glasnik jedne vjerske zajednice da prikaže djelo koje je ta ista vjerska zajednica izdala.

Pa kada sam povukao rukopis nakon godinu dana što je rukopis stajao u redakciji Glasnika (a urednik je bio voljan štampati ga), bio sam uvjeren da je samo Vaša animoznost prema čovjeku od kvaliteta, kakav je bio Dobrača, uzrok da se prikaz nije mogao pojaviti u Glasniku. U ovo sam se uvjerio još više kad sam saznao da ste svojom rukom brisali njegovo ime s popisa vaiza koji su trebali važiti u sarajevskim džamijama uz ramazan 1385- 1965/1966. godine. Kao da si imamo ne znam koliko dobrih vaiza. Nekad se u Turskoj carevini, za apsolutizma Abdulhamidova, govorilo: ‘‘Doći će vrijeme pa se neće red da je pjesnik Abdul Hak Hamid živio za strahovlade sultanu Abdul Hamida, nego je sultan Abdul Hamid živio u vrijeme pjesnika Abdul Hak Hamida.”

Ne znati rasporediti radno vrijeme i baviti se poslom onim što nije posao pojedinca, to je dvostruko gubljene vremena. Istina, ne treba se inte­lektualac ustručavati ni fizičkog posla, ali je bolje i razumnije baviti se poslom kojim čovjek može više dati zajednici. A zatekao sam Vas jedne ramazanske večeri s talebom iz medrese kako lijepite adrese na novoizašli broj Glasnika VIS-a. Sada opet nemate povjerenja u bilo koga da bi mogao biti direktor Gazi Husrevbegove biblioteke, pa ste se dali postaviti na taj položaj, a vrijeme trošite u dežuranju u bliblioteci. Zar je to posao za vrhovnog muslimanskog starješinu? Kad imamo toliko gorućih krupnih vjerskih pitanja, a kad imamo toliko orijentalista u Sarajevu!

Svakako bi trebalo da se sami upitate, je li sve ovo ovako kako Vam ja pišem. 1 kad hladno razmislite, uvjerit ćete se da nisam ni u jednoj stvari za reizbomost na položaju reis-ul-uleme. Prije toga naravno trebalo bi provesti izbore za Vakufski sabor, gdje bi punoljetni muslimani mogli neposredno i tajno glasati za članove Sabora, koji bi onda preispitali Vaše djelovanje, pa ili Vas ponovo izabrati, ako se dokaže da sam ja bio pristrasan, i ovdje iznio neistine, ili Vas svrgnuti s položaja. Inače, ovakav Sabor kakav je gdje, se Vaše sluge raziđu po BiH i pitaju u nekoliko godina pojedince koje Vi želite da budu članovi “Sabora” da li se prihvaćaju položaja sabornika, pa oni pristanu (a rijetki ne pristanu), i nije nikakav sabor, jer za njih i ne dadne svoj glas nitko od muslimana, jer i ne bude nikakvih izbora.

Ovo sto Vam ja kažem u ovom stvarnom pismu sve govore – i još i više – mnogi muslimani i inteligencija, svjetovna i vjerska ulema, a to dobro znaju svi sugrađani naše zemlje.

Esselamu ala menit-tebeal-huda!

Sarajevo, 22. oktobra 1966.

Alija Nametak