Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”
čovjek, s teškom mukom gutam pretešku uvredu, prilazim mu i velim:</p>
<p>– Dobar dan, rođak! Kako si? Neka ti je sretan, živ i zdrav rod i porod! Čestitam! Zbog toga smo danas ovdje! A što se telefona tiče, da, znamo šta je to telefon, ali nisi odgovarao na naše pozive! Ili si, možda, promijenio broj?!</p>
<p>– Jesam, ali nije to izgovor… Dobro, hvala, hvala… Nego, za šta ste – pita nas bliski nam rođak nekako, učini mi se, još mrzovoljnije i rukom pokaza da sjednemo za baštenski sto. O pozivu u kuću, dakako, nema ni govora. Njegova supruga, očito ništa bolja od njega, nije se ni pojavila.</p>
<p>– Dvije čaše vode – reče moj promućurni sin, pametno procijenivši da u njegovim, rođakovim, očima vrijedimo tačno toliko.</p>
<p>Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke.</p>
<p>Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu! Došli smo s najboljom namjerom, a dočekao si nas i ponizio kao pse! Ovo ti neću zaboraviti! I od danas dobro, ali dobro me se čuvaj! Završili smo!”</p>
<p>Puštam ga iz zagrljaja, blijed je kao krpa, zapanjeno me gleda, a, vidim mu to na ukočenom licu, začuđen je i moj sin koji nervozno i nestrpljivo čeka na ulici, nikako mu ovakva gesta ne liči na mene.</p>
<p>Sin i ja koračamo ulicom, šutimo, on me mjerka, pokušava iščitati na mom licu zašto sam zagrlio sad već bivšeg nam rođaka. Ne uspijeva.</p>
<p>– Zašto si onog idiota zagrlio onako srdačno?! Pa, čovječe, i sam si vidio da nas je svjesno i hinjski ponizio kao šugave pse! Ne želim više ništa imati s njim, a ti kako hoćeš – izusti prepun ljutnje i gorčine.</p>
<p>– Ma, pusti, neka ga! Danas, eto, naprosto nije bio najboljeg raspoloženja! Dešava se! Ima i on svojih briga preko glave – slagah ne trepnuvši, plašeći se da sin, i ponižen i uvrijeđen i još uvijek vruć, ne napravi kakvu afektivnu stupidariju.</p>
<p>– Osjećam se tako loše. Koji kreten – prošaputa.</p>
<p>Eh, ako je tako, lijek za takvo stanje krajnje je jednostavan: dobra kahva i još bolji ručak. Stoga, idemo najprije popiti kahvu koju nismo popili, a zatim na ručak kojeg nismo pojeli, u neki od prestižnih restorana, po tvom izboru! Lijepe i skladne porodične odnose treba njegovati, zar ne?!</p>
<p>Sin me gleda i smije se. Od muke, ali smije se.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
UOBZIRENI ZAŽIVLJAJSljedeći članak
ZAPISI O STOPAMA I SLIKAMA KOJE PAMTIMO
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo