Na dosta skromnije manifestacije drugim nacionalnim manjinama dolaze državni vrh, ministri, gradonačelnici, načelnici i mnogi dr. Na niti jednom događaju koji organiziraju Bošnjaci u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina, a stariji će pamtiti i duže, nije se pojavio nitko iz državnog vrha. Izuzev događanja vjerske zajednice, što nikako nije isto. Zašto o tome ne piše Ivo Lučić? Ili ako su mu te teme bliže, zašto ne piše o 25.000 branitelja Bošnjaka u Domovinskom ratu i više od 1.100 poginulih?

Piše: Armin HODŽIĆ, glavni tajnik SDA Hrvatske

U svakom novom broj Globusa u kojemu piše Ivo Lučić ponavlja se ista priča. Mnoštvo optužbi i floskula bez bilo kakvog argumenta i činjenice.

S obzirom na to da sam u posljednjem reagiranju dekonstruirao Lučićev pokušaj prikazivanja Bošnjaka kao zlih hegemona i unitarista, i to činjenicama i argumentima, ovoga puta Lučić je pribjegao lošem smislu za humor i pokušaju trivijalizacije općepoznatih stvari. Pa tako Lučić tvrdi da za pisanje imam certifikat od Bakira Izetbegovića. Kao da predsjednik Izetbegović u trenutku kada se bori za cjelovitu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu i brani je od separatista te je pokušava je usmjeriti na put prema EU i NATO-u nema važnijeg posla nego “dijeliti certifikate” za raskrinkavanje laži i manipulacija Ive Lučića.

Jedini certifikat koji imam jeste certifikat činjenica i istine. A on mi kaže da Lučić iz topline i udobnosti zagrebačke metropole “bije bitke” za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Nema sumnje da i za to treba imati neke certifikate koje gospodin Lučić očito voli.

Zanimljivo je da gospodin Lučić nikada ne piše o paktu Čovića i Dodika koji predstavlja opasnost za Bosnu i Hercegovinu i širu regiju.

Ali Lučić je već uvidio svoju pogrešku i to je dobro. Jer shvatio je što znači izjaviti da će se Bosna i Hercegovina raspasti, odnosno da će se pretvoriti u sirijsko ratište što je izrekao u emisiji Otvoreno u kojoj je bio moj sugovornik. Loše je samo što Lučić pokušava to zamaskirati i napraviti budalom ne samo mene već i cjelokupnu javnost.

Ova katarza koju je doživio, nadam se da će potaknuti Lučića da počne pisati o nekim bližim pitanjima Hrvata i Bošnjaka, ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Republici Hrvatskoj. Konkretno, zašto Bošnjaci u RH nemaju svog saborskog zastupnika iako su druga po veličini nacionalna manjina s 31.472 pripadnika? Zašto ih nema nigdje u javnim službama? Zašto ih nema nigdje u medijskom i javnom prostoru? Zašto se niti jedan visoki službenik iz nadležnih institucija ne želi odazvati i prisustvovati na manifestacijama kao što su Dani bh. kulture, Dani bijele trake, Konvoj za Srebrenicu “Da se nikad ne zaboravi”, Dani poginulih branitelja Bošnjaka itd.

Na dosta skromnije manifestacije drugim nacionalnim manjinama dolaze državni vrh, ministri, gradonačelnici, načelnici i mnogi dr. Na niti jednom događaju koji organiziraju Bošnjaci u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina, a stariji će pamtiti i duže, nije se pojavio nitko iz državnog vrha. Izuzev događanja vjerske zajednice, što nikako nije isto. Zašto o tome ne piše Ivo Lučić? Ili ako su mu te teme bliže, zašto ne piše o 25.000 branitelja Bošnjaka u Domovinskom ratu i više od 1.100 poginulih?

Bošnjaci u Hrvatskoj vole Republiku Hrvatsku i doživljavaju je svojom domovinom, o čemu svjedoči i njihov ogroman doprinos u svim aspektima društva. Ali neprestanim podizanjem tenzija u Bosni i Hercegovini, zazivanjem rata i ratnih tema, sputava ih se a novije generacije stigmatizira i onemogućava im se integracija sa zadržavanjem nacionalnog identiteta.

Činjenica je kako su Bošnjaci u Hrvatskoj trenutno nacionalna manjina treće kategorije. Volio bih kada bi Ivo Lučić ponekad vidio i činjenice i pisao o njima, a ne samo “predviđao” i donosio sukobe među Hrvatima i Bošnjacima.

(Reakcija na tekst Ive Lučića objavljen u 1439. broju Globusa pod naslovom “Kako je visoki dužnosnik SDA postao ovlašteni čitač mojih misli”)