Tih prvih ratnih dana i sedmica Oslobođenje nije zabilježilo niti retka o učinjenom knjigocidu. Ono što očekujemo da ćemo naći na naslovnoj stranici iz tog vremena, nema ni u tragovima, ni u vijestima. Danas zvanično niko od svjedoka tog zločina nema odgovor zašto u arhivama postoje tek jedan televizijski snimak i fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Institut je stradao tri mjeseca prije Vijećnice
</strong></em></p>
<p>Nesaglediva je šteta nastala u ulici Đoke Mazalića na Marijinom Dvoru 17. maja 1992. godine. Izgorjela je zgrada, a s njom i fundus od 5.268 rukopisa Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu: rukopisi <em>Kur'ana</em>, teološke rasprave, djela iz prava, sufizma, islamske filozofije, rukopisi iz područja prirodno-matematičkih nauka, djela iz historije, geografije…</p>
<p>U plamenu su zauvijek nestala i djela autora o kojima ništa ne znamo niti ćemo imati prilike saznati. Izgorjele su tapije – svjedočanstva o vlasništvu zemljišta u Bosni i Hercegovini tokom osmanskog perioda. Znalci, orijentalisti i turkolozi sjetno pričaju i prisjećaju se barbarskog čina koji se nimalo slučajno nije desio u Orijentalnom institutu. Ostatak javnosti kao da nikad nije spoznao kolika je šteta učinjena. Kako drugačije objasniti gotovo izostanak novinskih natpisa o ovom barbarizmu.</p>
<p><strong>Nemar i(li) neznanje</strong></p>
<p><strong> </strong>I svi oni koji zavire u arhive suoče se s istim – malo tekstova o <em>Institutu</em>, ali i šutnja kada se pokuša saznati zašto javnost (čitati: mediji) malo pažnje poklanja ovom urbicidu. Upravo je to zaključak do kojeg je došla i novinarka radija <em>Bir</em> Lejla Ganijun. Tokom izlaganja na Trećem međunarodnom naučnom skupu <em>Kulturno-historijski tokovi u Bosni od 15. do 19. stoljeća</em>, kazala je: “Dok su sjećanja na ratne stihije još bila svježa, nailazimo na odličan članak autorice Zehre Alispahić pod naslovom <em>Bašagićeva biblioteka bit će vraćena iz Bratislave u sarajevski Orijentalni institut</em>, objavljen u nacionalnom sedmičnom listu <em>Ljiljan</em> (od 2. do 9. oktobra 1996. godine). Ovdje nailazimo na vrijedne informacije vis-a-vis nesretnih okolnosti koje su prethodile uništenju Instituta (nepropisnog smještanja ovakve institucije, a samim tim i vrijednih spisa na čak treći sprat zgrade; odgađanje, a potom nemogućnost evakuacije knjižnog fonda; informacija da su većina čuvara cijele zgrade bili Srbi, kao i tadašnji sekretar Instituta Mladen Mandrapa, ‘koji je, bez sumnje, mnoge stvari sigurnosne prirode prešutio tadašnjem rukovodstvu Orijentalnog instituta…’).”</p>
<p>Orijentalni institut osnovala je Vlada NR Bosne i Hercegovine 1950. godine. Istovremeno je uspostavljena i Katedra za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Na taj način Fakultet i Institut dopunjavali su se u aktivnostima i radu u orijentalistici. Kao samostalna naučna institucija, Institut sistematski i planski sakuplja, obrađuje, izučava i objavljuje arhivsku i rukopisnu građu na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. Osim toga, proučavao je i proučava islamsku umjetnost, a jedan mu je od najvažnijih zadataka izučavanje opće i kulturne historije Bosne i Hercegovine u doba osmanske vladavine. Od osnivanja do danas radili su tu najbolji orijentalisti ovih prostora.</p>
<p>Pa ipak, tih prvih ratnih dana i sedmica <em>Oslobođenje</em> nije zabilježilo niti retka o učinjenom knjigocidu. Ono što očekujemo da ćemo naći na naslovnoj stranici iz tog vremena, nema ni u tragovima, ni u vijestima. Danas zvanično niko od svjedoka tog zločina nema odgovor zašto u arhivama postoje tek jedan televizijski snimak i fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Institut je stradao tri mjeseca prije Vijećnice. Lejla Ganijun u razgovoru za <em>Stav </em>kaže da je istražujući članke o Institutu kroz arhivu često spoznavala koliko mediji malo sluha imaju za ovu instituciju.</p>
<p><strong>Institut i pepeo</strong></p>
<p>Rijedak je slučaj da se uposlenici emotivno vežu za neki posao, kao što je to slučaj s institucijom kojoj je posvećen ovaj tekst. Svaka posjeta govori u prilog tom svjedočanstvu. Tako ni ne čudi kako se tada još toplog pepela, koji je zatekla 18. maja 1992. godine u ulici Đoke Mazalića, prisjetila prva v.d. direktorica Orijentalnog instituta nakon paljevine Lejla Gazić. Orijentalni institut nije bio samo mjesto na koje je odlazila na posao, već i drugi dom. U njemu je provela radni vijek. Na čeonu poziciju imenovana je netom po stradanju Instituta. Mjesec je bila na toj funkciji, a da nije ni bila svjesna imenovanja: “Valjda su me imenovali za v.d. direktoricu jer sam bila tu.”</p>
<p>“Vatrogasci mi nisu dali da idem dalje. Morala sam potpisati pristanak da prihvatam rizik, ali tamo nije bilo niti jednog rukopisa”, drhtavim glasom prisjeća se Lejla Gazić. Objašnjava da su prostorije ove vrijedne institucije bile na trećem, posljednjem spratu. Vrijedni rukopisi bili su u sefovima, međutim, nakon očito pažljivo planiranog granatiranja ništa nije <em>preživjelo.</em></p>
<p>Reakcije sugrađana i njihovi komentari na činjenicu da su izgorjele knjige bile su čudnovate.</p>
<p>“Nakon konstatacije da niko nije stradao, prvo bi upitali: ‘Zašto niste iznijeli knjige? Mogli ste barem svi po dvije.’ Objašnjavala sam da to nismo smjeli. Uostalom, nismo imali garancije da i naši domovi neće stradati. Tek kad bih im objasnila da su izgorjele i tapije – dokumenti o vlasništvu zemlje kroz vijekove – reagirali su na nastalu štetu”, kazala je Lejla Gazić ističući da i danas mnogo nisu svjesni značaja onog što se tada dogodilo.</p>
<p>Sjeća se vremena kada su pristigle prve fotokopije i mikrofilmovi iz Turske kao pomoć Orijentalnom institutu. Tim dokumentima počele su se ispisivati nove stranice historije Instituta. Istovremeno je tekla i obnova fundusu knjiga i kadrova.</p>
<p>Svi oni koji su vodili Institut nakon tog vremena činili su značajne napore da njegov fond raste. U vremenu koje je za mnoge druge naučne i obrazovne oblasti bilo prilično jalovo, ova institucija može se pohvaliti progresom.</p>
<p>Turkologinja zaposlena u Institutu Amina Šiljak-Jasenković kazala je da su u šest i po decenija od postanka objavljene četrdeset i četiri knjige i publikacije, a od toga prije 1992. svega njih sedamnaest. Kadrovskom politikom od 2000. do 2015. godine na neki su način nadoknađeni gubici.</p>
<p>Danas je Institut smješten nedaleko od mjesta na kojem se prvobitno nalazio, u jednoj od zgrada koje su pripadale vojnoj kasarni, takozvanoj <em>Maršalci</em>. U zgradi one iste vojske koja je 1992. godine zapalila Orijentalni institut.</p>
<p>Arhiva Instituta bila je podijeljena u četirima dijelovima: <em>Manuscripta Turcia</em> imala je 7.156 dokumenata nastalih u periodu od XVI do XIX stoljeća, <em>Zbirka sidžila-kadijskih protokola</em> bila je značajna za izučavanje lokalne historije i sadržavala je 66 sidžila iz perioda od XVII do XIX stoljeća, zatim <em>Vilajetski arhiv</em> s oko 200.000 dokumenata iz posljednjih trideset godina osmanske uprave u BiH te <em>Zbirka tapija</em> – dokumenata o posjedovanju zemljišta na području svih kadiluka u BiH iz druge polovine XIX. stoljeća.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
IN MEMORIAM: Želimir Vidović Keli (1953.-1992.)
