Oduševljen njegovim Divanom, Goethe je silno zavolio Hafiza Širazija. I kao što je sebe naspram Molièrea zvao malim čovjekom, tako je smatrao za ludost da sebe uporedo stavi s perzijskim liričarem. Takav sud o Hafizu još je izraženiji ako se sjetimo da Goethe, izuzevši rijetke pojedince, ni o najvećim evropskim veličinama (naprimjer o Danteu, Petrarci, Cervantesu) nije uvijek imao povoljno mišljenje
Upravo je zato tragično, kada čitamo jadikovke Safvet-bega Bašagića da smo zapostavili našu divansku književnost, da smo ispustili iz vidokruga veliki broj značajnih pisaca, jer i nakon stotinu godina, situacija nije puno bolja. Kao što je bilo tragično da se pjesnici s orijentalnih jezika prevode s engleskog jezika i nameću kao vjerodostojni prijevod.
Goethe je Divan podijelio u dvanaest knjiga: Zulejha, Hafiz, Knjiga Timur, Knjiga raja... “U ritmu i slikovnom jeziku Divana uvijek je prisutno ono beskrajno, prostranstvo dalekog istoka i bezvremenost sopstvenih uviđanja. Ova staračka lirika toliko je prevazilazila umjetničko shvatanje vijeka da je njena ljepota shvaćena tek stotinjak godina kasnije”, ističe Martini. I zaista, Nijemci su Goetheov Divan “otkrili” tek početkom 20. stoljeća.
