fbpx

Upravo je, po ko zna koji put, ovakav totalitarni mentalitet demonstrirala glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović u tekstu Ima li Valter većinu u Sarajevu?. Selimbegović je i ranije nastupala s krajnje radikalnih prokomunističkih pozicija zahtijevajući od sada već bivše vlasti u Kantonu Sarajeva da se, po principu damnatio memoriae, obračuna s već jednom zločinački ubijenim Mustafom Busuladžićem, tj. s pozitivnim sjećanjem na njega koje živi u bošnjačkoj javnosti.

Upravo je takva ostrašćenost primjetna kod glavne urednice Oslobođenja, koja uzbuđeno poziva novu vlast da dokaže svoju ideološku ispravnosti i odanost partijskoj liniji ne samo tako što će vratiti Đedu u Sarajevo nego i tako što će se opet “obračunati sa Busuladžićem”, s kojim su se već jednom njeni idoli obračunali tako što su ga zločinački likvidirali.

Kombinacija rigidnog komunizma, velikosrpskih mitoloških predrasuda, dubokih kompleksa niže vrijednosti i samomržnje kao rezultat ima toksični koktel srbokomunizma, pa istovremeno nailazimo na vulgarizaciju, demonizaciju i karikaturalizaciju bošnjačke historije a bošnjački velikani, ali i Bošnjaci uopće, istovremeno bivaju označeni i kao mučke izdajice ali i kao komični besmisleni marginalci

Načela jednakosti, koja je proklamirao ZAVNOBiH na svojim zasjedanjima, uvijek trebaju biti glavni principi naše države Bosne i Hercegovine. Nažalost, neki u svojim glavama ne mogu odvojiti antifašizam i borbu protiv okupatora od Partije i njenih ideoloških komunističkih načela. Principi ZAVNOBiH-a, kada je riječ o Bošnjacima, bili su izdani upravo od takvih već 1946. godine. Sada bi ideološki sljedbenici Komunističke partije željeli da mi o tome ne govorimo

Oni koji pamte duže od tri dana sjećaju se sramnog komentara tadašnjeg urednika Avaza Fadila Mandala (koji danas čuva bh. nebo u Agenciji BHANSA) u kojem Selimbegović, tada urednicu magazina Dani, naziva “klozetskom krpom”, a njenog kolegu Ivana Lovrenovića “slinom”.

Pokušajmo samo zamisliti da je neko od “nacionalista” objavio twit koji bi imao tek desetinu šovinizma kakvim je bio nabijen Mustafićev, kakva bi se samo kuka i motika digla, kakvo bi naricanje i lelekanje odjeknulo, najprije upravo iz Oslobođenja.