“Ase leži Stojan Utolović na svojoj zemlji na plemenitoj, se postavi Ostoja, brat jegov.” Volio je Stojan Utolović viteške turnire. Ta iz kojeg bi drugačijeg razloga brat njegov Ostoja dao da se od svih ostalih lijepih i Božijem robu milih stvari od kojih breči ovaj svijet u lice vječite bratove kuće ukleše i konj, na njemu jahač i koplje mu u ruci, doli radi silne Stojanove ljubavi prema mejdanu i viteškom odmjeravanju vještina
“Ase leži Božićko Banović, na svojoj zemlji, na plemenitoj, na Dramešini, a postaviše Hlapac i ja Bogdan i ja Rajko s braćom.” Posmrtni ostaci nesretnog Božićka Banovića nisu položeni na Vršitju niti mu je ovdje kopan grob. Ovaj je stećak pobjegao pred rovokopačima, premješten je radi novih otkopina iz kojih će se vaditi ugalj
Samo ovo trnje zna koliko ih je još razbijeno i skrajnuto ispred naših očiju, iz kojih se, umjesto suza saosjećanja, slijevaju potoci pohlepe
Nišani 15. stoljeća svoj oblik duguju stećcima vertikalnog tipa, stele, obeliska. I danas se to može vidjeti na takvim nišanima oko Alipašine džamije u Sarajevu. Ovi nišani negdje stoje i među stećcima, kao na jednom greblju uz selo Zbilje kod Visokog, pa čak i pored krstova. Na nišanima se kao simboli vide luk, strijela, mač. Na nišanima tog ranog vremena, u smjeni kultura, vide se i natpisi s imenima bosanske vlastele čije je ime muslimansko, a prezime starobošnjačko, i još ispisano, uklesano bosančicom. To su jedinstveni primjeri i svjedoci historijskih mijena očuvani upravo u likovnoj formi
Godine 1980. Jugoslavenska narodna armija izmjestila je cijelu nekropolu da bi na uzvišenju iznad Pavlovca načinila vojni poligon, ostao je samo ovaj, stećak Pavla Radinovića
Brojnost zajedničkih nekropola u kojima jedni pored drugih leže stećci i nišani nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci, uglavnom bosanski muslimani, u najvećoj mjeri potomci srednjovjekovnih Bošnjana jer su njihovi nadgrobni spomenici, kakvih nema u ostatku muslimanskog svijeta, u sebi sačuvali osobine srednjovjekovnih bosanskih stećaka
Bosna je, dakle, oduvijek bila istureni Istok na Zapadu, najzapadnije prokletstvo južnoslavenskog istoka. Živjela je od devera do devera. Često ponižen, obeščašćen, obezvrijeđen, nedorečen..., Bošnjanin, odnosno Bošnjak, živio je u poštenju svog srca. O njemu se početkom 13. stoljeća govori s divljenjem, istodobno i s gnušanjem. Drugačije rečeno, Bošnjak bilo kojeg vjerozakona rođen je s pogledom na obje strane granice Istoka i Zapada. Nije slučajno u doba patarena cvao narodni dualizam s filozofijskim posljedicama
“Obilježavamo dvadeset pet godina otkako su prvi Bošnjaci iz prijedorskih logora došli na teritoriju Kraljevine Danske kako bismo podsjetili na razloge zbog kojih je većina naših ljudi ovdje. Moramo spomenuti i veliki broj uspješnih pojedinaca koji su najbolji dokaz Danskoj da je ispravno postupila što je svoja vrata otvorila ljudima iz Bosne i Hercegovine kada je bilo najpotrebnije”
To što u ratnom ludilu neko oskrnavi nadgrobni spomenik može se nekako i pojmiti, ali da to neko čini u miru, ničim izazvan, bez obzira na to o kome je riječ, to je nerazumljivo. Jasno je da na ovim prostorima često živimo život protiv života i živih, ali da živimo i život protiv mrtvih, to je već profil za ozbiljne i stručne psihološke analize
Uvrštavanje stećka na Listu UNESCO-a skoro je u potpunosti zasjenilo veliku obmanu, istovremeno obznanjenu definiciju o stećku koji je prvi put u povijesti promoviran kao “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države”. Opijeni slavljem koje traje, mnogi još uvijek ne vide podvalu
