fbpx

Tokom 2016. godine obilježili smo u Stavu petu godišnjicu smrti Nedžada Ibrišimovića, stotu godišnjicu rođenja Zije Dizdarevića, četrdesetu godišnjicu smrti Envera Čolakovića te jubilarnu pedesetu godišnjicu objavljivanja triju važnih djela bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti: Pobuna Derviša Sušića, Kamenog spavača Maka Dizdara i Derviša i smrti Meše Selimovića. U posljednjem ovogodišnjem broju donosimo osvrte na još tri naša važna autora, budući da se u 2016. godini navršilo sto deset godina od rođenja Alije Nametka, sto godina od smrti Petra Kočića i dvadeset pet godina od smrti Vitomira Lukića

Hedonističko obilježavanje Nove godine nema nikakvog utemeljenja u autentičnom kršćanskom naslijeđu. Naprotiv. Kako je moguće Isusovo obrezivanje slaviti kao najluđu noć uz paganske običaje kićenja jelke i sveprisutnog lika germanskog boga Odina i zaštitnog znaka Coca Cole? Jedino logika kapitala, koja ne poznaje kategoriju svetosti, može pomiriti Isusov asketski život s hedonizmom paganskih tradicija, predstavljajući ih kao komplementarne

Kako to da je Fikret Abdić, uprkos hipoteci koju nosi i starosti koja ga sve više pritišće, uspio ostvariti izbornu pobjedu? Naši sagovornici kažu da je odgovor vrlo jednostavan – pobjeda je ostvarena zahvaljujući prijeratnim rezultatima ovog istrošenog starca, čiji su kapaciteti već odavno potrošeni, a znanje i kompetencije zastarjele i prevaziđene. Za Stav su otkrili da nije istina da Fikreta Abdića u politici nije bilo 20 godina. Stranka DNZ je 1997. godine pobijedila na lokalnim izborima, a Abdić je godinama kroz tu stranku postavljao svoje ljude na različite funkcije i smjenjivao ih, sve dok nije došlo do raskola 2014. godine

U augustu 1941. godine ustanici su u selu Veliki Dubovik, dvadesetak kilometara daleko od Bosanske Krupe, masakrirali njegovih dvadesetak stanovnika Bošnjaka; o ovom se zločinu šutjelo skoro pola stoljeća jer su neki od izvršilaca zločina kasnije postali visoki državni funkcioneri, a prema svjedočenjima preživjelih seljana, među onima koji su napali njihovo selo bio je i čuveni pisac Branko Ćopić

Mislim da mi u Sarajevu bolujemo od sindroma “vidi mu glave”, koji se manifestuje potrebom da izmišljamo potpuno nepotrebne i vještačke podjele među ljudima. A tako smo mali, tako beznačajni, list na vjetru, ako se nastavimo dalje usitnjavati – teško nama! Često vidim da Čaršija, u nastojanju da bude nešto što nije, radi sve da bude to što nije, a čineći to, prestaje da bude to što u suštini jeste, ili još gore, ono što bi trebala biti.

Dokument kakav je Pravilnik o općim standardima postignuća za kraj obaveznog obrazovanja za bosanski jezik obavezuje državu Srbiju da sve naredne korake Bošnjačkog nacionalnog vijeća u smjeru upotpunjenja obrazovanja na bosanskom jeziku provede do kraja. Jedan od tih koraka jeste i realizacija potpisanog Memoranduma u oblasti izdavanja udžbenika na bosanskom jeziku i pismu, koji je 23. marta ove godine Vijeće potpisalo s Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja u Srbiji i sa Zavodom za izdavanje udžbenika, a kojim se ovaj državni izdavač obavezuje objaviti nedostajuće udžbenike za osnovnoškolsko obrazovanje na bosanskom jeziku

Postao je carom 2. decembra 1848. godine. Po majčinoj želji, izabrao je ime Franz Joseph, prema kralju reformatoru Josephu II, kojemu nije nimalo ličio. Odgajan je u uvjerenju da je upravo njega Bog izabrao za vladara. Početak vladavine Franza Josepha obilježen je vješanjima ili osudama na dugogodišnje robije pohapšenih revolucionara ili njihovih saradnika, pa je mladi kralj bio veoma omražen

Gledao sam kako se kazaljke približavaju broju 12. Linije su se budile. Počeše pojedinačni pucnjevi. Onda krenuše i s vatrom iz mitraljeza. Uslijedile su eksplozije tromblona i bombi. Upalio se njihov tenk na Blagovcu, izađe i poče rokati po našim kućama. Prelijetale su nas VBR-ove rakete ispaljene na Sarajevo. Nas su zasuli minobacačkim granatama. Sakrio sam se u bunker kod Mitketa, odnio je đavo šalu. Napolju je sve poludjelo. Pravo veselje

Čini se da su vjerski blagdani tek izlika za priče o “malenim“ egzistencijama koji su naš udaljeni glas nakon zadnjeg rata. Arif Ključanin živi na Novom Zelandu i nije dopustio da ga izbjegličke traume spriječe u pisanju. Kroz pojedinačne sudbine autor pokazuje kako čovjek može postati “sjenka svoje sjenke”. Priča Mozaik započinje kada Ključanin izrađuje mozaik u prezbiterijanskoj crkvi svetog Ivana Krstitelja u Foresthillu, pedesetak kilometara od Aucklanda. Ovdje autorova islamska uvjerenja dolaze u sukob s poslom kojega radi, a upravo se ovdje iscrtava ono što je Ključanin sa sobom ponio iz svog rodnog Kobaša, a zatim Hrvatske, gdje je dugo vremena živio, da bi na koncu bio prisiljen emigrirati “na kraj svijeta” – priču o manjinskom koje je počesto nenamjerno postavljeno u životno konfliktnu situaciju. Dobar, kakav jest, a u skladu s vjerskim uvjerenjima, Ključanin će uvijek naći izlaz u višku ljubavi koju osjeća prema svima. Pripovjedačev subjekt posve je neskriven; on naprosto širi blagdansku pojmovnost Božića i Bajrama kao nešto kozmičko i zauvijek sveprisutno