fbpx

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Identitet jednog čovjeka “čini” moralna biografija u nastajanju i mnoštvo sekundarnih pripadnosti. Kada dođe do sukoba između ovih dvaju identiteta, uvijek se treba opredijeliti za prvi, koji je supstancijalno moralni. Ima samo jedno pravilo da se bude musliman: proći kroz život, vremeniti bitak, dunjaluk, odbacujući okove definicija – one donose napetost, zabludu i bespotrebne konflikte

Već je osma godina kako je honorarac. Rodilo se i treće dijete, devera se nekako. Prebacili su ga u veću džamiju gdje ima više ljudi na vaktovima, ali je sada problem što niko ne naručuje ništa, nijedan jedini Jasin, učen nakav svijet

Običan je dan na tzv. rijasetovoj plaži, gdje glavni imami, i obični imami, i poneki muftija, i profesori s ustanova Islamske zajednice, i hafizi, i ostale čedne džematlije, u petnaest vrelih sahata usred uzavrele plaže spoje podne i ikindiju, a romantičarima srce zatreperi od tog džennetskog prizora.

Nedavno je na poluvremenu košarkaške utakmice (ne znam ko je s kim igrao, koji medžlisi, muftijstva...) rezultat glasio 0:0. Ne da niko nije tricu ubacio, već ni slobodno bacanje – a bili su postavljeni koševi. Kad ne ide – ne ide! Nije htjela lopta u koš, nije htjela i džaba. (“Kako će u koš”, sad bi rekao moj daidža, “kad je bacaju k'o kamena s ramena?”) A možda su igrali na rezultat, prvo odbraniti svoj koš, a ako koji daju, dobro i jeste. Tvrda utakmica

Siđi bi Murat petkom na džumu u čaršiju, a poslije se zarakijaj, kako je to već kod nas u tim vremenima išlo. Ali nikad, nikad, pričala je kasnije Hanka, Hanka koja je iz kuće ponijela svoj bešvakat, nikad ne bi unišao u kuću pijan, toliko bi mu pameti, ma koliko se naljoskao, u glavi ostalo: peksinluk se ne unosi ondje gdje se na sedždu pada! Nego, kada se vrati noću iz kafane, pijan kao guzica, uvijek se svali negdje pred kućom: pod jabukom, na verandi ili na sijenu u štali. I tako je to išlo godinama

Ima taj hadžija Fehim iz K. koji momački isposti cijeli ramazan, ali – nikad za nikad – ne ide u džamiju na bajram-namaz. Ovako rezonira: Većina Bošnjaka jeduckaju i pijuckaju (šta jeduckaju i pijuckaju – žderu!) dok on posti (šta posti – krepava!), ali, opet, većina tih istih idu na bajram-namaz u svečanim odijelima i blagdanskom raspoloženju i, stoga, kad svi neće da poste, a svi hoće na Bajram, hadžija Fehim bojkotira Bajram

Svi padamo, pjeva Rilke u poznatim stihovima, a Neko tom padanju daje sklad. Ovo se može razumjeti. Osim ako ti u datumu ukopa oca, amidža, daidža, braće, sinova, rođaka stoji: 11. juli

Prije samo desetak godina objasnio bi Abid mladom efendiji da je pretjerano cerekanje osobina ahmaka, da nije sreća za pametne ljude. Sada, tek odbija obilne dimove prateći ih u tišini kao nešto što ga najviše podsjeća na njegov život