Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti
Sjedim u parku u kojem se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o The Color Purple, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti
Pa zašto ljevica nikad u njima nije vidjela uzor kad su bili protiv pohlepnih bogataša, a slijedili su ih siromašni slojevi? Istupaju pred kraljeve ogrnuti runom sa štapovima u nažuljanim rukama da im razdrmaju sigurnost prijestolja; obećavaju kišu u zamjenu za pokornost, ali ih sve, osim Junusa, dočekuje beznadežna duševna suša sinova i očeva; insistiraju samo na očiglednom; nakon smrti, odlaze na nebesku sedmokatnicu, odakle će biti pozvani na odsudno svjedočenje, a njihovi sljedbenici ostaju u šoku kao da su iznenada ostali bez zraka
Otišla je za njega, ali je imala momaka... nećete vjerovati, sad kad bi brojila, da neko piše imena koja je ipak zapamtila, da hi imam trides i pet, da je imala. Al' ipak, neka je i odstranila Murata, ope je suđena bila za njeg
Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali
Ali, avaj, milion! Nije to bila pohlepa, nije to bila žudnja za zlatnim teletom, bila je to čežnja za dostojanstvom. S milionom se ne bih morao natezati s revizorima, ne bih morao biti podstanar i loviti posvunoć žohare. Bila je to želja za sigurnošću
Prigovori kur’anskom Džennetu, ukratko, glupi su, licemjerni i buržujski. Želimo hljeb, želimo vodu, želimo ljubav, želimo iskonsku nevinost. Džennet nije hedonistički raj; njegova je poetika kategorička imaginacija lišenosti. Kur’an govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kur’anskom Džennetu, njegovim izvorima i rijekama, divanima i ljepoticama, kažimo ponešto o gladi iz tog perioda, o svemu onome čega je Poslanik islama i prosječan ashab bio lišen
“Zove se Stela...”, reče uposlenik petshopa u gradiću na sjeveru Sjedinjenih Američkih Država, prosijedi gospodin čiji su ten i linija upućivali da se najvjerovatnije radi o vegeterijancu. Imao je samo riječi hvale o Steli. Umiljata, poslušna, zabavna. Voli djecu. Mogu je oblačiti. Mogu je okititi. Naprimjer, za praznik. Vidjelo se da mu je Stela prirasla za srce. Tu je Edibu sinula ideja: zašto ne bi zaklali Stelu za kurban
Lijepo smo ga ogasulili, ja sam polijevao (kao i uvijek), a hadžija Fudo i Zaim su ga nasapunjali i u čaršafe zavili. Samo sam bio izašao u ostavu (naslonjenu na gasulhanu) da donesem miris i, kad se vratih, u gasulhani ne zatekoh Zaima, već onog mejta kako mi nešto mrmlja
Nije ona žuljeve na besposlicama kao Sarajka nabila, već na poslu i muci. Te je jeseni ponosno u avliji isklepla dvadeset metara, zabijajući sjekiru precizno u sočno meso panjeva
