Omladina je bezidejna, prepuštena samoj sebi i uglavnom je u razmišljanju “fiksni kec, dvica, iz keca u dvicu, iks-dva...” Rijetkima polazi za rukom ostvariti svoje potencijale, a mnogi ih uguše kako bi do kraja ostali podobni i lojalni te tako opstali. Sve je to još upadljivije u manjim sredinama
Znala je svog muža u dušu, ili je barem tako mislila. Pred njom nije imao tajni. Bio je dosta šutljiv i povučen, ali je njoj sve govorio. Samo je njoj objasnio zašto je napustio Njemačku iako je zarada bila dobra, i zašto se s cestogradnje vratio na njivu. “Nije to za mene, moja Fatka”, govorio bi joj uz kahvu, “ne volim ti ja ta šegačenja i te večernje ludosti. Ondje ti dani izvlače snagu iz tijela, a noći iz duše. Nije to za mene i eto ti”
Prozor je mala sredina u kojoj se malo šta znatnije mijenja. Možda to ponajbolje ilustrira jedna ovdašnja pošalica, odnosno uobičajeni odgovor na pitanje “šta ima u Prozoru?”. Na postavljeno pitanje obično ide kontrapitanje: “Jesi li gledao Bitku na Neretvi?” Budući da su rijetki oni koji nisu odgledali ovaj film i budući da je odgovor skoro uvijek potvrdan, uslijedi i konačni odgovor: “Eto, sve je isto kao i onda”
Kada bi Malik okupio svoje društvo, natočivši im pokoju čašicu, djevojčica bi prišla stolu i prosula alkohol. “Dijete k’o dijete”, izvlačio bi se pred prijateljima. No, kako se to ponovilo nekoliko puta, odlučio je iskušati kćerkicu te, umjesto alkohola, u flašu nasu vode. Djevojčica tog dana nije ni pogledala ka hastalu. “Man jarabi, šta je ovo?”, pitao se Malik
Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče
Nije mi stran javni nastup, ali je ovo, ipak, posve drugačije iskustvo. Problem je nastao nešto kasnije. Napisao sam cijeli scenarij emisije i bio uvjeren da je dovoljan za nekih 20 minuta žive priče, što bi uz poneku ilahiju bilo optimalno. No, već sam nakon 10 minuta došao do posljednje napisane rečenice i, dok sam je izgovarao, u glavi mi je neki glas govorio: “Želiš biti voditelj jer se tu može improvizirati. Eto ti sad, majstore, pa improviziraj”
Nakon što sam obavio šerijatsko vjenčanje uvodeći tako u bračne vode djevojku i mladića koje sam svojevremeno učio u mektebu, hvalio sam se starijem kolegi kako sam toliko ostario da vjenčavam svoje učenike. Kolega me je učtivo saslušao i nasmijao se: “Slušaj, mali, kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih učenika – a ja sam ih vjenčao koliko hoćeš – javi se”
Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja
Jedan od upravnika Jasenovca odabirao je logoraše koji će ići u tzv. stroj za strijeljanje, i to tako što ih je prozivao po imenima i prezimenima. Prozvao je i njega rekavši: “Nurija Duhandžić.” Kada je efendija krenuo da iskorači, za rukav ga je povukao jedan čovjek iz Prozora, a zatim među prozvane uskočio umjesto njega
Jednom takvom klanjao sam dženazu prije nekoliko godina. S obzirom na to da je u mom džematu praksa da se na svakoj dženazi kaže ponešto, riječ-dvije o umrlom, poneki savjet i napomena, bio sam u dilemi – šta kazati? Na kraju sam, između ostalog, rekao da je to bio čovjek kojeg, iako je svaki dan šetao čaršijom, za života nismo dovoljno primjećivali, ali ćemo itekako primijetiti i osjetiti njegov odlazak
