Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život
Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije to zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i čuveni Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog kazivanja o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenošenju brodova preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe našeg Mehmed paše Sokolovića
Iako relativno mala sredina, i u Prozoru ima osoba s posebnim potrebama, ali i organizacija koja im želi izaći u susret i biti tu za njih. Riječ je o Udruzi građana roditelja djece s posebnim potrebama “Djeca nade”. “Činjenica da sam majka djeteta s poteškoćama u razvoju – Sy Down – daje mi snagu da se posvećujem radu Udruge, iako nije nimalo lako”, kaže Ana Džalto
“Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj se vakat za teška i neotesana insana govorilo 'nehora'; danas su to nekakve meteoropate”
I kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka. I baš kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam, skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote
A, onda, dođoše Simini četnici. Ubiše Zvornik, i u njemu Skočić, i u njemu Ribiće. Odveli ih u drugo selo i nad njima se iživljavali onako kako to ni hajvanu ne priliči. Na kraju ih, redom, potamanili. Ismeta, Šefku, Zlatiju, Zijadu, Suvadu, Almasu, Ismetu, Sabriju, Zlatu i Ziju. Ah, Simo, Simo, bit će da si se malo preračunao! Nisi, veliš!? Eno ti Zije, živ da življi ne može biti
Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni
Halem Hero zasigurno nikome zla nije mislio niti učinio. Sejad Bobar ni mrava nikada ne bi zgazio, a kamoli nekome napakostio. A tek djevojčica Elna! Šta je kome mogla učiniti? Bila je maksum, bezgrešno biće tek postalo na svijet, a tako je izmasakrirana da je bolje i ne opisivati. I svi ostali.
Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom ga stanju zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku
Razgovor o Hočku i zvonu zabilježio sam ovako. Za nekoliko minuta trebao se oglasiti ezan. Utom su zatreštala zvona sa zvonika gradske crkve. Bilo je dvije ili tri minute do podne. “Zanimljivo, nikad ne zvone okruglo u dvan'est!?”, promrmlja Ibro. “Tačno. A znaš li što je to tako?”, drecnu se Ismet, kao da je jedva čekao to pitanje
