Nije je nanosio vjetar. Zlo je nanijelo zlo. Pred kućom se pojavi spodoba u ljudskom liku. Zapravo, samo je lik bio ljudski – ništa ostalo nije. Znali su ga dobro. Bio im je, takoreći, komšija. Mora da mu je nešto trebalo!?
Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na televizor i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok
Jednog petka ujutro u kancelariju mi je došao gospodin Berg sa svojim bosanskim prijateljima i domaćinima. Imao je neočekivanu zamolbu – želio je javno prihvatiti islam. Rekao je da mu je želja da to bude još danas, pred džumu
I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha
Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju
Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju
: Do unazad koju godinu, teravija je, bez premca, bila najposjećeniji namaz. Danas to, barem u mom džematu, i nije slučaj. Više ljudi dođe, recimo, na podne. Međutim, generalno gledano, teravija jeste najposjećenija. Mnogo je onih koji poste i skoro da ne svraćaju ni na jedan vakat, ali su na teraviji redovni, iako je ovaj namaz sunnet – ko ga klanja, ima nagradu, a ko ga izostavi, nema grijeha. E, sad, ako ćemo do kraja iskreno, ni Bajram nije u rangu stroge obaveze – farza, ali se kod mnogih Bošnjaka smatra crvenom linijom ispod koje se ne smije
Ima nešto posebno u tom iftaru. Na momente me njegova čarolija podsjeti na priče o nekadašnjim seoskim mevludima koji su bili prilika da se svijet okupi i druži, da se čuje kakav lijep i poučan vaz, ali i da se koji mladić zagleda u kakvu djevojku
“Eh, sinko moj, ovaj zadnji rat mi pozoba dijete. Kćer bila, samo takva. Svak' je volio i svima pomagala. Eto, i u vojsci bila. Pade granata i ubi je nasred kuhinje. To nas je dotuklo. Ni sama ne znam kako smo to premetnuli. Ne daj Bože nikome takvog devera i iskušenja. A ostalo, ništa ja ne bih mijenjala. Sad da se vrati ona 1952. godina i da mi on opet bahne preda me, sve bih ja isto”
“U ratu ga izveli na strijeljanje. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor”
