Kontakt s džematlijama morao se držati i održati, a jedino efikasno sredstvo bile su društvene mreže. Tako sam, kao i mnogi drugi imami, bio u prilici da razmišljam o nečemu čemu simpatizer nikada ranije nisam bio
Dijete neće usrećiti naš novac i tetošenje, nego naša ljubav i vrijeme provedeno s njim. Najljepše su uspomene one porodične. Ako se ovo dvoje začini ramazanom, pun je pogodak zagarantiran
Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom
I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde
Salih Sidki Hadžihuseinović ostavio je iza sebe podosta pisane građe oivičene u Povijest Bosne, u knjigu o Bosni i njenim zanimljivostima, ljudima, običajima i događajima svih vrsta. Istina, naišao sam na još nekoliko djela sličnog sadržaja, no i ta djela tematiziraju pluskvamperfekt, a volio bih da se štošta napiše i o prezentu, u prezentu. Možda to tako ide da potonji pišu o prošlima, ali ja u aktuelnu i sve življu “cyber-generaciju” u vezi s tim ne polažem neku veliku nadu
. Srećom, imali smo mlađeg imama koji nije štedio ni vremena ni ideja kako bi nas (za)držao na okupu. Džamija je bila aktivna, ali i dalje u nekoj fazi izgradnje. Mahfil i mektepska učionica iza njega nisu bili završeni, pa se po njima slobodno gazilo u obući. Poprilično komotni i široki, naravno, bili su neiskorišteni. To je imamu dalo ideju te je, nikako za svoj ćejf nego apsolutno za nas i naš dolazak, u džamiju nabavio i na mahfil instalirao stol za stolni tenis
Držim da sam jedan od rijetkih koji već duže od deset godina uredno vodi evidenciju o imenima i broju prisutnih na svakom namaskom vaktu koji predvodim. Nekad mi se i samom to učini bespotrebnim i besmislenim. Ipak, kada povremeno zavirim u sve te retke, posebno one koji sežu u, recimo, 2005. ili 2007. godinu, steknem dojam da imam pravo malo bogatstvo na papiru
Čovjek se, po nekoj inerciji, voli prisjećati svog “jučer” koje nerijetko glorificira i opisuje u superlativima, iako mu je “danas”, možda, neuporedivo bolje i komfornije. U toj opsesivnoj nostalgiji i žalu za prošlošću nerijetko zaboravljamo sadašnjost, a o budućnosti da i ne govorimo, ili, kako bi hafiz Bugari volio kazati: “Ne živi ni u perfektu, ni u futuru, nego u prezentu”
Na ravnom putu vozači najčešće zaspe i tako stradaju, dok ih je malo koji će zaspati na makadamu. Makadam razdrma i rastrese i najpospanijeg vozača. Iskušenje je makadam. Ono ima za cilj da nas drži budnima i ne dopusti nam da utonemo u bezbrižni san koji bi nas mogao odvesti od Njegove milosti i blizine. Nije li i u našem narodu ostalo da trebaš metnuti barem piljak u obuću da te žulja čim osjetiš da ti je sve potamam
A, onda je došla još jedna slika. Slike, zapravo. Ne znam kad su nastale, ali znam da su došle u njegovom mjesecu – rebiul-evvelu. Ne tako davno, prije nekoliko godina, tu blizu tog Pazarića, svirepo je ubijeno jedno dijete. Plakali smo od jada i čemera. Plačemo i danas. Boli. Ledi krv u žilama. I ovaj Pazarić, i svi drugi pazarići po Bosni i Hercegovini. I oni za koje znamo, i oni za koje ne znamo. A volimo Poslanika
