Bend se raspao nakon jedne probe (svako je vukao na svoju stranu, a nismo ni znali svirati), dramski tekst nismo ni počeli pisati, premda se našoj nastavnici srpskohrvatskog jezika ideja dopala i poticala nas je na to, a ni od snimanja dokumentarnog filma nije bilo ništa: niko od nas nije znao rukovati kamerom, a nakon niza pokušaja, ustanovili smo i da je naša kao tuč teška ruska kamera neispravna

Peremo skupa lonce, šerpe, tanjire, čašice za čaj, escajg. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir

Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili

Nakon podužeg i ko zna kakvog tretmana, sada već bivši “luđak u pokušaju” izlazi iz ordinacije vidno opamećen. I pokunjen. Razočaran. Bijesan. Dok izlazimo iz bolnice, istresa se na mene: “Ti si za sve kriv!