“Djeco draga, morate čitati da biste ga upoznali. Ni ja ga, kao majka, nisam poznavala da je bio takav”, započinje devedesetogodišnja Lutvija priču o sinu Mustafi, a svaki put kada mu ime spomene, usne joj se zgrče i zadrhte kao da će odmah zaplakati, pa nastavi pričati, a grč prođe i usne se vrate u nježni osmijeh kakav samo majka može imati dok gleda dijete
Ovdje izneseni brojevi pomažu da barem donekle razbijemo nekoliko uvriježenih mitova koji već desetljećima egzistiraju kao nepobitne istine u različitim interpretativnim sarajevskim zajednicama, uključujući stranke, medije, određene sarajevske kvartove, kafane, grupe na Facebooku i slično. Jedan od njih jeste da je Sarajevo uglavnom odbranila sarajevska raja. Drugi je da se sarajevska raja bila sakrila u podrume, pres-centre i pod radnu obavezu, pustivši došljake i izbjeglice da ih brane. Treći mit kaže da su Sandžaklije apstinirale od sudjelovanja u odbrani od agresije, da su sve zakuhale pa pobjegle, a četvrti da su Sandžaklije činile većinu u sarajevskim jedinicama Armije RBiH. Po još jednom mitu, Armija RBiH bila je izrazito multietnička
Da se razumijemo, žrtve su ogromne taman da je jedan čovjek poginuo. Cace nema, a ovamo nema devet ljudi, što policajaca MUP-a, što vojnih policajaca, što drugih koji su stradali, i to je žalosno. Ali, mi ipak moramo gledati drugu stranu. Bez obzira na žrtve, moramo kazati da je odluka našeg predsjednika Alije Izetbegovića bila historijska. Jer, da to tada nije urađeno, Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogli su krenuti sasvim drugim putem, a to je put nestanka naše države i put nestanka Bošnjaka
Mjesto koje će biti nazvano po Prvom korpusu Armije RBiH ima i simbolično značenje, jer je upravo tu 2. maja 1992. održana jedna od najvažnijih bitaka za Sarajevo kada je zaustavljen napad Jugoslavenske narodne armije u njenom nastojanju da zauzme najvažnije objekte i institucije u glavnom gradu, a u čemu su ih osujetili budući pripadnici Prvog korpusa.
