Prvih je ratnih godina “Merhamet” pružao pomoć za ono malo preostalih Bošnjaka i Hrvata. Gotovo suludom hrabrošću, aktivisti “Merhameta” odlazili su čak i do Zagreba i vraćali se natrag u prijedorski pakao s paketima pomoći, pismima rodbine ili dokumentacijom neophodnom da se pobjegne iz Prijedora. Danas, bez pomoći gradske vlasti, brinu za oko 700 prijedorskih porodica
Dok je bio na radu u inostranstvu, pripadnici Vojske Republike Srpske ubili su Fikretu Bačiću u julu 1992. godine suprugu Minku, sina Nermina (12), kćerku Nerminu (6), majku Šehriju, snahe, strinu i njihovu djecu. Ubijeno je sedamnaest njegovih srodnika koji nisi bili napunili ni četrnaest godina
“Odavde me mogu ponijeti samo na tabutu. Neka narod ne sluša gluposti političara. Ovi što misle da će im neko servirati državu neka se ne varaju. Za državu se moramo svi boriti. Svojim kućama se vratite pa ćete vidjeti sreće i rahatluka”
Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije
Prijedorčanka Edina Bilajac aktivistkinja je u nevladinim organizacijama koje se bave ljudskim pravima, pravima azilanata i ljudi bez dozvole boravka u Finskoj. Radi kao medicinska sestra i studira političke nauke. Stalni je sudski tumač za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Prošle godine ju je Sindikat medicinskih radnika proglasio najboljom medicinskom sestrom u Finskoj
Do agresije na Bosnu i Hercegovinu Hegići su bili naselje s više od 60 kuća i brojnom čeljadi. S komšijama Srbima uvijek su imali više nego dobre odnose. Sve do poslijepodnevnih sati 20. jula 1992. godine
Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji
Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova
Kada je u noći 30. aprila 1992. godine prijedorski SDS, uz pomoć ostataka JNA i policijskih struktura, bez ijednog ispaljenog metka nasilno preuzeo vlast u Prijedoru, niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije ni slutio da je tim činom započet pakao koji će trajati narednih stotinjak dana, tokom kojih će na najsvirepiji način biti ubijane hiljade ljudi, žena i djece. Ono što se zbivalo u Prijedoru i njegovoj okolici odvijalo se daleko od kamera svjetskih medija. Sve do saznanja o postojanju prijedorskih logora smrti
Na zbirci poezije Duhovi radio je Jeong nekoliko godina, proučavajući genocid kroz historijsku literaturu, dokumentarne filmove i fotografije. Ona objedinjuje teme kao što su: afrički robovi, američki Indijanci, silovanja Nankinga, njemačke naciste, rat u Vijetnamu, genocid u Kambodži, rat u Darfuru, invaziju na Irak i genocid u Bosni
