Posmrtni ostaci 23 žrtve koje su ekshumirane na Korićanskim stijenama u septembru 2017. godine su identifikovani DNK metodom, ali porodice još uvijek nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji
Ova priča, bazirana na istinitim događajima, napisana je u avionu iznad Bosne decembra 2005. godine u spomen na velikog kozaračkog sina i gaziju Elvira Elezovića. Dado, kako su ga svi zvali, s tek napunjene 22 godine poginuo je časno 4. juna 1992, deset dana nakon napada na Kozarac, braneći grupu od dvadesetak Kozarčana koji su se odlučili suprotstaviti agresiji JNA na Kozarac i Bosnu i Hercegovinu
Ta bijela traka predstavlja hrabrost jednog djeteta kojem su je vezali oko glave kako bi bila vidljiva s obzirom da su joj ruke bile tako sitne.
Slavkina grupa u veoma je kratkom roku potpuno likvidirana. Srpske vlasti govorile su o 14 poginulih pripadnika vojske tokom akcije. Pohapšeni pripadnici Slavkine grupe, poslije istraga sprovedenih u Keratermu i Omarskoj, umirali su u najgorim mukama. Logoraši Omarske sjećaju se izmrcvarenog Slavka Ećimovića, sprovedenog trofejno sa žicom kroz probijene obraze prema mjestu na kojem će biti strijeljan
Željko Mejakić, koji je kao rukovodilac obezbjeđenja koncentracijskog logora Omarska osuđen na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, bit će uvjetno otpušten iz zatvora 25. januara 2019. godine, nakon što je rješenje o uvjetnom otpustu donijelo Ministarstvo pravde BiH. Radi se o “prvom čovjeku” najbrutalnijeg logora u bivšoj Jugoslaviji. Čovjeku koji je učestvovao u zločinima, a nije sankcionirao druge zločince iz ovog logora. Povodom Mejakićevog otpusta, Stav objavljuje skraćenu verziju naučnog rada historičara Jasmina Medića o postojanju ovog logora i zločinima u njemu. Naslov rada inspiriran je riječima Mehmeda Alića, svjedoka Tribunala u Hagu
Srpske vojne i policijske strukture, kao i lokalna ili regionalna vlast pod kontrolom SDS-a u rano ljeto 1992. godine poduzeli su operaciju nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru. Od maja 1992. pa sve do kraja agresije na BiH u tim je akcijama ubijeno 102 prijedorske djece bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Historičar Jasmin Medić detaljno je istražio i u Časopisu za suvremenu povijest zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest objavio naučni rad o ubijenoj djeci Prijedora, koji Stav objavljuje u skraćenoj verziji
Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.
Riječi čelnika prijedorskog SDS-a Srđe Srdića u Narodnoj skupštini RS-a u novembru 1992. godine, kada izjavljuje da je Prijedor bio jedina zelena općina u Bosanskoj krajini i da ona to više nije “jer smo ih (Bošnjake, op. a.) mi sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto”, najbolja je ilustracija zbivanja u Prijedoru te godine
“U Rudniku 'Ljubija' pronađena je skoro polovina od svih do sada pronađenih ubijenih Prijedorčana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Prijedor je grad s najvećim brojem masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini. Najveći broj žrtava hrvatske nacionalnosti ubijen je na području Prijedora. U mjestu Ljubija i okolini, u mjestima kao što su Briševo, Mlinari, Raljaš, Zecovi, Risavci..., samo u jednom danu ubijeno je 67 osoba hrvatske nacionalnosti. U ovim mjestima do sada je pronađeno šest masovnih i 20 pojedinačnih grobnica. U svim grobnicama pronađene su žrtve hrvatske nacionalnosti”
Sudeći po trendu koji vlada posljednjih 20 godina, politički podijeljeni Bošnjaci s prostora ove izborne jedinice, koju sačinjavaju Krupa na Uni, Bosanski Novi, Prijedor, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica i Oštra Luka, bez većeg odziva biračkog tijela teško da će dobiti svog predstavnika u zakonodavnim organima vlasti
