Stoljećima se u prijedorskom naselju Ćela slavila Hidžretska nova godina. Ta je tradicija prekinuta dolaskom komunističkih vlasti pedesetih godina prošlog stoljeća. Iako se Ćela danas zove Petrovo, povratnici Bošnjaci obnovili su svoju stoljetnu tradiciju i već dvanaest godina vesele se i obilježavaju Hidžretsku novu godinu
“Čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”
U prvim se godinama povratka u Podrinje išlo autobusima koje je pratila policija, mada je policija u manjem bh. entitetu i tada bila gluha, nijema i slijepa na sve prijetnje, provokacije, pa čak i kamenovanje autobusa. Svjedoci tih događaja, prvi povratnici, nailazili su na brojne neugodnosti, od psovki, dizanja tri prsta, do toga da su Srbi u neposrednoj blizini mjesta gdje su Bošnjaci čekali autobuse bacali životinjske iznutrice, izmet, svinjske glave
Porodica Siječić iz prijedorskog naselja Čarakovo zauvijek je rastavljena u ljeto 1992. godine. Otac Vehbija ubijen je, majka Sajma završila je u Njemačkoj, stariji sin Adnan u Travniku, a mlađi Amel u Turskoj. Pet godina nakon rata, svi su se vratili svojoj kući. S Amelom je iz Turske stigla i njegova supruga Eda, koja je svoj život u İzmiru zamijenila povratničkim u Bosanskoj krajini
Dvadeset godina nakon što su prvi povratnici u Prijedor i Kozarac prenoćili u svojim porušenim kućama ili improviziranim šatorima, više ne očekuju pomoć od države. Oni koji su ostali vjeruju samo u svojih deset prstiju. Osnivaju firme, rade, izvoze i zapošljavaju svoju djecu. Firma Mirsada Ramića, povratnika u Prijedor, jedna je od takvih priča
Posla uvijek ima za one koji su vrijedni i žele raditi, a isto tako, ima i onih kojima rad i nije prioritet. Saib i Muharem primjer su kako se u Podrinju može uspjeti, jer nije sve tako sivo kako se možda čini na prvi pogled. Razmjere genocida u Podrinju i danas su vidljive, ali i želja za životom preživjelih također
Dva se mjeseca držala, spaljena je do temelja u ljeto 1992. godine, u njoj je ubijeno oko 150 Bošnjaka, za što do sada niko nije odgovarao. Dvije godine nakon Daytona, prve su povratnike tjerali, napadali, pucali po njima, postavljali im mine po putevima, tjerali ih minobacačkim granatama. No, nikada nisu odustali. Kapetanski kraj, čuvena Kula Fazlagića, opet je puna života. U njenih trinaest sela sve je više mladih koji ovdje žele graditi budućnost, raditi i zaraditi svojim rukama, na poljima svojih pradjedova
Okružni sud Banja Luka odbacio je žalbu roditelja bošnjačke djece iz Vrbanjaca i potvrdio presudu Osnovnog suda Kotor Varoš da u OŠ “Sveti Sava” djeca povratnika Bošnjaka, iako uče samo srpski jezik, srpsku književnost, srpsku historiju... nisu diskriminirana
Dok smo razgovarali s Ahmedom Čolićem i njegovim prijateljima, teško se bilo oteti utisku kako je cijeli ovaj kraj uoči rata vrvio od života i ne prisjetiti se s kolikom se ljubavlju odnosilo prema svakom pedlju obradive zemlje. Upravo taj dio Nevesinjskog polja, srednjovjekovno naselje Konac Polje, važio je za najplodniji i najkvalitetniji
Teško je povjerovati da su u ovom mjestu rođene ličnosti koje je historija zapamtila kao najznačajnije državnike velikog Carstva. Kroz Sokoloviće, nekada presjecište puteva i nezaobilazno mjesto odmora, više ne prolaze ni putnici namjernici. A putnika je u Rudom više nego Bošnjaka. Od prijeratnih tridesetak posto, vratilo ih se svega 2,5 posto
