“Čujem da se žališ na tegobe, glad i žeđ. Veliš da ti nije ni do priče ni do razmišljanja. Da ti je predeverati još ovih skoro pola sahata do kandilja. Čuo sam, naravno, i ove što te pozivaju da preostalo vrijeme prodangubite pored potoka. Jeste li, Ahmete, i ti i ovi što te na dangubu zovu ikada razmišljali kako je riječ opasno oružje i kako jednim pokretom jezika može biti spaljeno na stotine polja po kojim su posađena dobra djela”
Zbog pandemije COVID-19, ovogodišnji ramazan neće biti poput ramazana prethodnih godina. Neće biti zajedničkih teravija i nafila, neće biti mukabela, velikih iftara i druženja do zore. Oni koji ramazan doživljavaju kao tek jednu od formi kulture ove godine i neće imati ramazana. Oni drugi dobit će priliku da cio ramazan provedu u itikafu – odvojenosti od svijeta i vlastitom preispitivanju
U današnjem svijetu sporta ništa se ne prepušta slučaju. Ako sportist odluči postiti, tu je tim stručnjaka da mu pomogne da što bolje odabere namirnice koje će konzumirati na sehuru i iftaru. Poznat je slučaj trenera u košarkaškom timu Oklahoma City Thunder, koji je nekoliko dana i sam ispostio iako nije musliman samo da bi shvatio ponašanje ljudskog tijela prilikom posta kako bi tome mogao prilagoditi treninge
Ramazan je jedna od velikih tema usmene, divanske i novije bošnjačke književnosti. Brojni su autori u ovom mjesecu prepoznali identitarni topos pogodan za literarnu obradu, pa su u ramazanu pronalazili temu, motivacijski mehanizam, simbol... Stoga ćemo podsjetiti na neke od najboljih priča i pjesama u bošnjačkoj književnosti posvećenih ramazanu i njegovim refleksijama na kulturu Bošnjaka
Majstori kažu da je tajna pravljenja samuna isključivo u ljubavi prema pekarskom zanatu. Postoji mit da pekare čuvaju svoje tajne recepture, a što s obzirom na sastav teško može biti istina. Navodno je, po nekim pričama, Aiša Dobrača sačuvala starinski recept za samune pravljene u staroj kamenoj pekari! Svi samunski teoretičari slažu se da su najbolji samuni oni koji se peku na drvima, a da im struja i plin ubijaju ukus
“Jednog ramazana, mislim da je to bilo 1955. ili 1956. godine, Muhamed ef. Mujić i ja za 30 teravija obišli smo 30 različitih džamija u Sarajevu. Onda bismo se vraćali kući, sve uzbrdo, nije bilo ni auta ni ničega. On bi zastani, ko kad je bio čovjek u golemim godinama, okrene se prema meni, pa mi kaže: 'Efendum Sejdalija, nemoj žuriti! Kad se brzo uzbrdo ide, srce oslabi.' Ja se u sebi mislim: 'Ma kakvo srce, ja i ne znam da ga imam', ali ipak umanjim korak. Vazda bismo pričali k'o jarani, a on je bio od mene stariji pedesetak godina”
A ko bi mašio sehur, kukala mu majka. Upravo se to dogodilo trojici braće iz jednog sela “za planinom”, trojici rumenih bjelokapića. Recimo da se zovu Šećo, Zećo i Bećo, iako ne vjerujemo da su se i prezivali Zećo, koje je, kao što znamo, također bjelašničko prezime. Mada, i to je moguće. Ako može Duran Duran, onda može i Zećo Zećo
