fbpx

U Žepču je obilježena deveta godišnjica smrti Nedžada Ibrišimovića, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika. “Sjećanje na književnika Nedžada Ibrišimovića” održano je 15. septembra u dvorištu kuće djetinjstva Nedžada Ibrišimovića u Gornjoj Mahali u Žepču, mjestu u kojem je on proveo svoju mladost i dio radnog vijeka. Na književnoj večeri govorili su doc. dr. Dženan Kos, Filip Mursel Begović, generalni projekt-menadžer BZK “Preporod” u Bosni i Hercegovini, Rašid Zorlak, general Armije Republike Bosne i Hercegovine u penziji i Nusmir Muharemović, glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Ibrišimovićevo književno djelo veliko je i po obimu, a proteže se počev od autorove prve pripovjedačke zbirke Kuća zatvorenih vrata (1964) i njegova prvog romana Ugursuz (1968), preko nekoliko kasnijih pojedinačnih, mahom pripovjedačkih, a potom i dramskih tekstova, među kojima su i romani Karabeg (1971) i Braća i veziri (1989), pa sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), odnosno do romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), kojima se zatvara gotovo pola stoljeća dug književni rad ovog autora.

Dragi vojniče Sedme viteške muslimanske brigade, ti si za mene najveća bosanska istina koju sam do sada vidio, a kada sam pored tvoga komandanta Halila Brzine ja nemam obraza ne biti čovjek! Ja sam ovdje zato da na se uzmem ono što ti ne možeš i da ti na se uzmeš ono što ne mogu ja, ti kao vojnik, ja kao umjetnik. A šta je to? To je tajna duše i srca Bosne i Hercegovine, jer bitka se vodi uvijek i samo ovdje i ondje ponekad procvjetava.

Rek’o sam da sam doš’o da vidim Švedsku, zemlju koja svake godine daje najveću nagradu za književnost na svijetu. Da su Nobelovu nagradu za književnost dobili Ivo Andrić i Nagib Mahfuz zato što su ružno pisali o muslimanima. Ja neću ružno pisati o muslimanima, pa nikad ne dobio Nobelovu nagradu za književnost.

“Mislim da smo uspjeli pronaći gotovo sve što postoji od video i audioarhiva o Nedžadu Ibrišimoviću. To je bio ogroman posao i jako sam zahvalan ljudima koji su nam otkrivali snimke za koje nismo ni znali da postoje. Kada smo dobili uvid u arhivsku građu, napravili smo plan o tome ko su ljudi koji bi mogli na najbolji način govoriti o životu i djelu Nedžada Ibrišimovića. Prvi put u mojoj karijeri mi se desilo da su svi koje sam pozvao bili oduševljeni što će učestvovati u toj priči”

“Ovo je prvi biografski film urađen na ovaj način. Iako se u filmu spominju i Ibrišimovićevo slikarstvo i kiparstvo, ipak smo odlučili da fokus stavimo na njegovo književno djelo. Željeli smo da film bude što vjerodostojniji, pa smo uključili ljude koje je Ibrišimović tokom života veoma volio i s njima se družio. Smatrali smo da nam takvi ljudi mogu iz prve ruke govoriti o njemu i kao o čovjeku i kao o umjetniku”, kazala je scenaristica Alema Kazazić

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

Ali kako je malo stvari koje u ovom pismenu želim zadržati za sebe, pa makar i za kratko vrijeme; odmah ću kazati zašto kanim sedam puta pisati jednu te istu knjigu. Naime, Husein-beg, kapetan gradačački, dao je da mu kao veziru bosanskom neki Ambra iz Ušćupa izradi pečat od zlata. Na tom pečatu urezano je sedam uzvika upućenih Allahu – dželešanuhu

Podsjećamo i na okolnosti koje su dovele do smrti Kjašifa Smajlovića, prvog ubijenog bh. novinara, u Zvorniku 1992. godine. Analiziramo pisanje Milenka Jergovića o Aliji Isakoviću, obilježavamo godinu dana od smrti velikog bh. pisca Nedžada Ibrišimovića.