fbpx

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa

Avdiću je čitava ta klimava i naprosto nevjerovatna konstrukcija proglašavanja djece za ustaške časnike trebala da bi nekako povezao inače sasvim nepovezive ljude te u najboljem oznaškom maniru denuncirao SDA i njene predratne i ratne kadrove

Kazazu se priviđaju i nekakva “tri neofašizma” koji se bore za transformaciju “politika sjećanja”. A odakle tri fašizma, postalo je jasno nakon njegove izjave koja je vjerovatno jedan od najgorih poslijeratnih primjera historijskog revizionizma na ovim prostorima.

Protestni skup nije kako treba ni bio počeo, a već je postalo jasno da se povod za njegovo održavanje izgubio u moru jugonostalgičarskih i sarajevocentričnih parola i simbola, te da bilo kakav “antifašizam” okupljenih počinje i završava na šamanističkom dozivanju uskrsnuća Tita i Jugoslavije u granicama Kantona Sarajevo. Zahvaljujući takvoj ideološkoj, mentalnoj i prostornoj redukciji, propuštena je prilika da se uputi istinski građanski i bosanskohercegovački odgovor na dobro smišljenu provokaciju hrvatskog državnog i crkvenog podzemlja

Čudnovata, ali hronična pojava fašističke retorike kod samoproglašenih antifašista ponajviše je odgovorna za činjenicu što su ovdašnji ljevičari redovno neka vrsta mentalnih i moralnih invalida koji nisu u stanju javnosti vjerodostojno predstaviti univerzalističku kozmopolitsku ideologiju za koju se navodno zalažu, pa stoga nisu kadri niti politički kapitalizirati vlastito djelovanje.

Još nije poznato kakav će pravni epilog dobiti skandal “respiratori”, da li će biti ustanovljeno da se zaista radi o slučaju odvratnog profiterstva u vremenima pandemije smrtonosnog virusa ili će sve dobiti obrise medijski i vještački produciranog skandala s političkim natruhama, no već sada je jasno da je čitav slučaj iskorišten kao povod da se još jednom, po ko zna koji put, da oduška antibošnjačkom šovinizmu i moralnom relativizmu te da se to legitimira kao dio javnog diskursa.

Početak maja obično je onaj period godine kada penzionirani general Armije Republike Bosne i Hercegovine Jovan Divjak ima česte nastupe i gostovanja u sarajevskim medijima.

Iskreno, teško je naći neku smislenu razliku između zahtjeva koji upućuje neki očajni opkoljeni razbojnik kojem je propala pljačka banke i liste pustih želja koje su uputili razvlašteni i podjednako očajni sarajevski kadrovi SDP-a. Ta sličnost ne ogleda se samo u nebuloznoj ultimativnosti suludih zahtjeva, drskom ucjenjivačkom nastupu već i u njihovoj krajnjoj fantastičnosti

Lazić se u svojoj knjizi Dnevnik ratnog hirurga hvalio kako je nosio uniformu agresorskih snaga i kako je učestvovao u “probijanju koridora”, tj. zauzimanju gradova u Posavini, da ne spominjemo kako je, potpuno u skladu sa suludom velikosrpskom propagandom, izmišljao bombardiranja “srpske nejači” od strane branitelja Sarajeva, i to ni manje ni više nego “desetinama višecevnih bacača” u vremenima kada u Sarajevu branitelji nisu imali ni dovoljno tromblona.