fbpx

Latić, skroman kakav jeste, zadovoljio se time da organizira otpor agresoru tako što je pomno gledao akcione filmove i izmišljao intervjue s nepostojećim vojnim komandantima, te tako osmislio kompletan bošnjački pokret otpora

Teško je reći šta bi bila strašnija opcija, to da zaista postoji neki centar izvan Bosne i Hercegovine koji objedinjuje djelovanje beogradskih i sarajevskih medija ili da se radi o svojevrsnom nametnutom, novinarskom i medijskom mentalitetu i kulturi, preostalim još iz vremena Jugoslavije, gdje se većina sarajevskih medija u izboru i načinu obrade tema i zauzimanju političke pozicije instinktivno i automatski ravna prema interesima Beograda

Moramo primijetiti i postojanje određene doze mazohizma kod šire bošnjačke populacije, prihvatanje unižavanja vlastitih vrijednosti, rušenja vlastitih heroja, potrebe da se okalja vlastiti čist obraz, kao da je Bošnjacima neugodno i neprijatno biti na višoj moralnoj poziciji od ostalih, već nam je draže valjati se u balkanskom blatu kojem, barem što se tiče vlastitih lidera i njihovog humanizma, objektivno ne pripadamo

Određeni mediji kreiraju vještačko i manjinsko javno mnijenje koje ne čini mišljenje većine građana, nego mreže ideološki i interesno povezanih grupa i pojedinaca koji su istovremeno akteri i kontrolori, izvođači i publika istomišljenika, potvrdni povratni mehanizam tim istim medijima. Takav sistem ne može dozvoliti sebi da tretira realnost kao takvu, nego mora stalno producirati skandale, određivati lažne prioritete, skretati pažnju bošnjačke većine sa stvarnih problema i držati je na marginalijama, zadavati neizdrživi tempo, uspostavljati trendove koji nisu u interesu bošnjačke većine, nego njegovi i njegovih sponzora

Šta nam poručuje slučaj Rasima Ćulafića, koji je u Karlovcu držan kao rob, ali i drugi slučajevi modernih “berača pamuka” s prostora BiH? Hrvatski mediji nedvosmisleno su osudili ove slučajeve, ali izbjegavaju primijetiti da je upravo detalj “Bosanca”, kojim su nesretni ljudi etiketirani kao diskvalifikacija, kao simbol nečega manje vrijednog, untermenscha, polučovjeka, ljudske “stoke”, ujedno posljedica kolektivnog doživljaja i stereotipa koji se u Hrvatskoj prvenstveno ispoljava prema Bošnjacima

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije