Ovakva javna zlurada šprdancija s likvidacijama neistomišljenika (posebno rahmetli Mustafe Busuladžića) izuzetno je česta kod ovdašnjih ljevičara te pokazuje da nije riječ tek o izvitoperenom smislu za humor, već o političkim svjetonazorima.
Less je i ovih dana glasan, pozdravljajući moguće novo crtanje granica, koje u kontekstu refleksije na BiH podržava kao dobrodošlo jer bi se navodno time riješila mučna “pat-pozicija” u BiH, ili bi se, kako Less priželjkuje, pojavili izvjesni “pragmatični” bošnjački politički predstavnici koji bi, po njemu, bili “spremni da ozbiljno shvate zahtjeve Srba i Hrvata za većom autonomijom i kažu koja bi bila cijena njihovog pristanka”. U suštini, i Less, kao i Petrich, ali i ranije Parish, ovakav razvoj događaja vidi kao odličnu priliku da se izvrši pritisak na bošnjačku politiku
U suštini, HB je tek zamjenica za UZP, pa se rehabilitacijom prvog želi rehabilitirati ono drugo. I upravo se ovdje krije stvarni povod stalnog insistiranja na legitimnosti UZP-a jer su za njegove zagovornike razlozi i povodi za nastanak HB-a isti danas kao što su bili i 1993. godine.
Radončić je do sada valjda shvatio da više nikada ne može pretendirati za glasačko tijelo sklono SDA, pa sada panično pokušava spriječiti rasipanje dosadašnjih SBB glasova na koje pretendiraju otpadnici iz SDA. Naravno, Kasumović mu nije ostao dužan pa je s predizbornog skupa Nezavisnog bloka održanog u Cazinu preporučio da se ne glasa za Radončića, jer, kako kaže, “nije vrijeme da mafija dobije državu”.
Pošto je mnogo vjerovatnije da će se bilo kakvo prekrajanje granica na štetu Bosne i Hercegovine prvo pokušati sprovesti diplomatskim pritiskom i ucjenama, nego bilo kakvim oružanim nasrtajima izvana (mada je poticanje nasilja unutar BiH kao faktor pritiska vrlo vjerovatno), ključno postaje pitanje ko će u takvim trenucima predstavljati Bošnjake. I tu leži trenutno najveća opasnost po Bosnu i Hercegovinu
Iako se za Mustafića ne može reći da je “glupa plavuša”, on će ipak kritizirati Dodikove izjave, no ne radi agresivne secesionističke retorike i podrivanja države nego radi Dodikovih negativnih stavova u vezi s propalom Jugoslavijom. To je za Mustafića ponajgore u čitavom Dodikovom izlaganju, koje inače vrvi najodvratnijim šovinizmom i govorom mržnje.
Pojedini zlobnici možda bi primijetili da intrigantna odluka Muslimovića da se tek sada politički angažira možda ima neke veze s optužbama njegove menadžerice da ju je fizički napao, što u novoj Muslimovićevoj stranci PDA odbacuju kao gnusnu laž.
Neko bi rekao da je riječ o dvostrukim mjerilima, no sve je izglednije da su i spomenuti ekstremni mediji, novinari kao i javne ličnosti i udruženja koja ih brane ustvari dio jednog te istog političko-ideološkog bloka.
Tek takva količina licemjerstva, dvostrukih mjerila i zamjena teza, izrečena NAKON što mu se osigurala udobna pozicija, potvrdila je za lokalnu ljevičarsku građanštinu da je položio tekst ideološke ispravnosti i lojalnosti i da je vrijedan odbrane.
Ono što je kristalno jasno jeste činjenica da ovakva uređivačka politika DW nanosi veliku štetu interesima Njemačke u Bosni i Hercegovini.
