Čini se da su vjerski blagdani tek izlika za priče o “malenim“ egzistencijama koji su naš udaljeni glas nakon zadnjeg rata. Arif Ključanin živi na Novom Zelandu i nije dopustio da ga izbjegličke traume spriječe u pisanju. Kroz pojedinačne sudbine autor pokazuje kako čovjek može postati “sjenka svoje sjenke”. Priča Mozaik započinje kada Ključanin izrađuje mozaik u prezbiterijanskoj crkvi svetog Ivana Krstitelja u Foresthillu, pedesetak kilometara od Aucklanda. Ovdje autorova islamska uvjerenja dolaze u sukob s poslom kojega radi, a upravo se ovdje iscrtava ono što je Ključanin sa sobom ponio iz svog rodnog Kobaša, a zatim Hrvatske, gdje je dugo vremena živio, da bi na koncu bio prisiljen emigrirati “na kraj svijeta” – priču o manjinskom koje je počesto nenamjerno postavljeno u životno konfliktnu situaciju. Dobar, kakav jest, a u skladu s vjerskim uvjerenjima, Ključanin će uvijek naći izlaz u višku ljubavi koju osjeća prema svima. Pripovjedačev subjekt posve je neskriven; on naprosto širi blagdansku pojmovnost Božića i Bajrama kao nešto kozmičko i zauvijek sveprisutno