Sve smo ovo napravili ja i moji sinovi. Počeli smo iz šupe s jednom kravom, a sada imamo veliko gazdinstvo. Moji sinovi su i zidari i tesari i hamali, sve što nam zatreba, a usput su završili osnovnu i srednju školu u Sarajevu
Dovište poznato kao Dobre vode usječeno je između zaselaka Zarudine i Koluna u općini Foča. Odavnina je poznato po dvojici evlija, šejhu Muratu i sinu mu šejhu Salihu. I u novije vrijeme, početkom agresije na BiH pričalo se mnogo o ovoj dvojici Božijih robova. Srpski vojnici zapalili su sve kuće u ovom kraju, ali turbe dvojice šejhova nije htjelo gorjeti. Donijeli su i benzin, polili ga i zapalili, ali se vatra ugasila. Tako je njihovo turbe ostalo netaknuto
Ugođaj nedavno restaurirane Saburine kuće iz 18. vijeka govori nam o mjestu gdje su se nalazile viđenije Sarajlije, gdje su se sklapali poslovi, gdje se pričalo o vjeri i politici. Mjesto je to gdje su birane teme koje napajaju dušu ili pune džepove pa je svako mogao biti na svom terenu
„Eto“, kaže nam Hasan, „da smo bar postavili neku tablu ovdje da se znade da je radnju svog romana nobelovac Andrić započinjao u 'Lutvinoj kahvi' pa da cijeli svijet čuje za to. I za ovu Kahvu i potok Šumeća na kraju Travnika“
Plaću je primao od svog prapradjeda Mehmed-paše Sokolovića. Sultan Selim II izdao je na traženje velikog vezira ukaz kojim se dio prihoda od njegovih vakufa u Šamu izdvaja za plaće onih koji se brinu o Poslanikovom turbetu u Medini. Tako je bilo skoro 350 godina, koliko je iza Mehmed-paše trajao vakufski sistem. Posljednji na plaći svog prapradjeda bio je hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk Višegradski
“Općina je moja firma koju ja zastupam. Znam iz iskustva: ako je neko zadovoljan sto posto, onda je onaj drugi na gubitku. Najbolje da smo zadovoljni po pedeset posto, onda su ti pregovori pošteni. Šta bi oni htjeli? Da me premuntaju, kako se to kaže u narodu, i da odu zadovoljni. Znam da se njima ne sviđa što sam ja naspram njih kao pregovarač, više im odgovora neko koga bi sveli na neku nižu cijenu”
Svakog pridošlog riječ “Grebak” podsjeća na put u život ili u smrt, a bili su svjesni da su njime morali krenuti. Za njih je kretanje značilo – opstanak, a čekanje – smrt. I kretanje je prevagnulo
Nurija se još više razvaljanio, prodavao i značke i ambleme na teferičima. I nakon dvije godine, u Starom Gradu pričali su svi kako radnici kopaju temelje za Nurijinu džamiju u njegovom selu
