fbpx

Jedna od glavnih teza onih koji brane Handkeovo pravo na Nobela je ona da se treba vrednovati samo njegovu književnost, nikako njegove vanknjiževne ekspedicije u kojima je ekcesivno podržavo velikosrpski režim koji je kriv za provođenje genocida nad Bošnjacima. Jedan od takvih je tamnovilajetski pisac Miljenko Jergović. Jergović je potpuno u krivu jer Handke je autor skandaloznog putopisa „Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju“ iz 1996. godine. Ovaj tekst se uzima kao temeljni dokaz Handkeova krimena, a primarna literatura iz teorije književnosti koja se konzultira već u osnovnoj školi kaže da je „putopis prozna književna vrsta“.

Dakle, emigrantsku nostalgiju zamijenit će isfrustriranom mrzovoljom i prebijati je preko leđa današnjih Sarajlija, a to je najmanje u duhu onog imaginarnog grada u kojeg se kune Jergović. Pod etiketom najprevođenijeg hrvatskog pisca predočavati izopačenu sliku Sarajeva i prodavati je kao vjerodostojnu u oblandi vrhunske literature – naprosto nije fer.

Jergović, vidjet ćemo, voli muslimane. One s malim “m”, a velikim “H”. Jer kako drukčije nego kao ljubav protumačiti njegovo višegodišnje pasionirano biskanje bosanskohercegovačke književne i likovne scene u potrazi za muslimanima koji su makar malo bili ili mogli biti Hrvatima i žal za onima koji su se iz hrvatstva oturili

Svodeći multikulturalnost (šta god da to značilo) sarajevskih slastičarni na ponudu kolača “građanskog” (zar je moguće da je ovo neko napisao) tipa u “Jadranki”, Jergović tvrdi da ta multikulturalnost sarajevskih slastičarni “zatvaranjem 'Jadranke' dolazi svome definitivnom i konačnom kraju”.

Alija Isaković, za razliku od Dobrice Ćosića, s kojim ga poredi Miljenko Jergović, nije pisao književnost za naciju, nije pisao jer je Bošnjak. Pisao je jer je pisac! Da bi čitao Isakovića, čitalac ni u jednom trenutku ne mora postati dobar Bošnjak, kao što mora biti dobar Srbin da bi čitao Ćosića ili dobar Hrvat da bi čitao Aralicu, kako to primjećuje sam Jergović. Ne moraš biti ni nacionalno, ni religijski, ni etnički, ni seksualno opredijeljen da bi čitao Isakovića. A ne moraš ga, poput Jergovića, ni čitati

Alija Isaković, za razliku od Dobrice Ćosića, s kojim ga poredi Miljenko Jergović, nije pisao književnost za naciju, nije pisao jer je Bošnjak. Pisao je jer je pisac! Da bi čitao Isakovića, čitalac ni u jednom trenutku ne mora postati dobar Bošnjak, kao što mora biti dobar Srbin da bi čitao Ćosića ili dobar Hrvat da bi čitao Aralicu, kako to primjećuje sam Jergović. Ne moraš biti ni nacionalno, ni religijski, ni etnički, ni seksualno opredijeljen da bi čitao Isakovića. A ne moraš ga, poput Jergovića, ni čitati