fbpx

Nenadano sam bacio pogled dolje prema Meki, gdje su se u potpunom neskladu vidjela gradska svjetla. Uznemirih se. Jedino me smirivao pogled na Božiju kuću, na Kabu. Uz grudi krenuše neke čudne emocije. Pokušavam se nadnijeti niz strminu litice s druge strane brda Nur. Tek vidim gornji brid i ništa više. Ispod njega mrak, naslućujem bezdan. Da, dolje je okomiti bezdan. Nemir mi još više nadiže prsa. Noge zaklecaše, a cijelo sam djetinjstvo vježbao da mi baš na ovoj litici ne zadrhću

Danas je teško zamisliti da neko može napasti na Meku, sveto mjesto svakog muslimana. Međutim, takvi su se incidenti dešavali kroz islamsku historiju. Krvava godišnjica terorističkog napada i opsade obilježava se ovih dana jer su rano ujutro 20. novembra 1979. godine, dvije nedjelje nakon hadža i uoči novog stoljeća po islamskom hidžretskom kalendaru, u dvorištu Velike džamije u Meki odjeknuli pucnjevi. Ubijena su dva nenaoružana čuvara, prve žrtve opsade, a događaji koji su uslijedili radikalno će izmijeniti noviju muslimansku historiju

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

I ovo zemaljsko srce – Kjaba – sasvim očevidno usisava nečistu krv koja dolazi iz svih krajeva tijela i ispumpava čistu te je vraća u te najudaljenije krajeve. Hadžom očišćeni, hadžije se vraćaju poput čistog krvnog sadržaja u svoja mjesta kako bi svaki dio tijela ummeta bio što zdraviji. Kao i kod ljudske krvi, očišćenje nije dovoljno, krv treba sadržavati hranljivost, što bi u ovom slučaju vjerovatno predstavljali moral i bogobojaznost

Promakne u toj masi i poneki hadžija u sivkastom prsluku na kojem lijepo, da ne može ljepše, piše “Bosnia”. Gledam u safu nekoliko Bošnjaka. Visoki i koščati, ali žilavi. Šta ih je sve tralo i pritiskalo, dobro su i u pameti. Stoje i ponosno selame svog Poslanika

Muslimanka je kroz brojne naraštaje na hadž ispraćala djeda, oca, muža, sina. Ona je ostajala da brine o porodici, da nastavi i dalje marljivo raditi, da bude još primjerenija i bolja, jer je nakon povratka muža s hadža ona dobijala i jednu neoficijelnu, ali u narodu izuzetno cijenjenu titulu – postajala je hadžinica. Od trenutka kada je žena ovog podneblja aktivnije počela učestvovati u izvršavanju ibadeta hadža, mnogo se šta promijenilo

Vozač me ponovo pozvao da sjednem do njega i zamolio da mu čitam natpise na znakovima pored puta. U prvi mah sam pomislio da ima problema s vidom. Konačno mu predložih da čita sam. Odgovorio je stidljivo da ne zna čitati. Nisam ga više ništa pitao, ali nisam ni skidao oči s ceste. Kroz neki 15-ak minuta već smo ulazili u kompleks aerodroma. Dao sam mu hediju. Ljubazno se nasmijao, zahvalio i vratio u svoj autobus. Otišao je svojim, a mi svojim putem. Ako ništa, barem sam njemu bio od koristi