fbpx

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Pobuna povodom Instrukcije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade posebno čudi s obzirom na rezultate posljednjeg popisa stanovništva, na kojem je 91,4% stanovnika Kantona Sarajevo kazalo da se jezik kojim govore zove bosanski. Ukupno 96,3% ih je odabralo neki od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine. Samo 0,27% njegovih stanovnika napisalo je da im se jezik zove “Bosansko srpsko hrvatski jezik”, a 1,35% prihvatilo je kao svoj njemu politički i normativno srodni “srpskohrvatski”

Da se razumijemo, žrtve su ogromne taman da je jedan čovjek poginuo. Cace nema, a ovamo nema devet ljudi, što policajaca MUP-a, što vojnih policajaca, što drugih koji su stradali, i to je žalosno. Ali, mi ipak moramo gledati drugu stranu. Bez obzira na žrtve, moramo kazati da je odluka našeg predsjednika Alije Izetbegovića bila historijska. Jer, da to tada nije urađeno, Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogli su krenuti sasvim drugim putem, a to je put nestanka naše države i put nestanka Bošnjaka

U posljednjih deset godina broj katolika u Bosni i Hercegovini doživio je izuzetan pad. Samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u kojoj je 2001. godine živjela polovica naših katolika, došlo je od početka 2007. do kraja 2016. godine do smanjenja katoličkog stanovništva za 22%. S predratnih 529.000, broj katolika u ovoj nadbiskupiji pao je prošle godine na 162.000

Poskok je, po istom principu kao i Građanski savez, Konakovićevo pisanje o Kiseljaku stavio u kontekst džume, klanjanja, džamije, hadža, objavljujući uz svoj komentar premijerovu fotografiju s hadža, nazivajući njegov dolazak u Kiseljak vjerskim turizmom. Još se jednom pokazalo da je ekstremizam uvijek jednako isključiv, odvratan i prljav, bio crven ili crn, ili bilo koje druge boje – svejedno je.

Da se Čović koristio službenim podacima koje od 2009. godine objavljuje Ministarstvo sigurnosti BiH, znao bi da njegove tvrdnje nemaju utemeljenje u službenoj statistici. Da bi naseljavanje bilo “sustavno” i da bi se njime promijenila etnička struktura države od tri i po miliona stanovnika, potrebno je mnogo više od izdane 223 dozvole za stalni boravak, koliko su dobili državljani svih arapskih zemlja zajedno u posljednjih devet godina

Donedavno nisam imao nikakvu dilemu o tome gdje bih završio 1941. godine. Znao sam da bih otišao u šumu, da se borim protiv okupatora, ustaša, četnika. Ali da li bih s ovom pameću ipak '41. završio u partizanima, da, ako preživim, budem '45. u streljačkom vodu koji će ubiti nevinog Fadila

Ima li Američka ambasada moralno pravo izražavati svoje duboko razočarenje što je škola u Dobroševićima nazvana po “kontroverznom” Mustafi Busuladžiću ako znamo da u Sjedinjenim Američkim Državama postoje najmanje četiri biste četničkog generala Draže Mihailovića, da je o njemu Twentieth Century Fox 1943. godine snimio film Chetniks! The Fighting Guerrillas, da se njega “glorificiralo” na naslovnoj stranici časopisa Time, da mu je američki predsjednik Truman 1948. godine posthumno dodijelio “Orden za zasluge” i da se nijedna američka administracija od toga nije ogradila, štaviše, omogućeno je nesmetano djelovanje četničkog pokreta u SAD-u od Drugog svjetskog rata do danas