fbpx

Riječi izgovorene srcem mogu se čuti jedino ako dolaze iz drugog srca. To znači da srca moramo učiti kako da razgovaraju s drugim srcima. Rumi je vjerovao da sva ljudska bića imaju kapacitet da govore tim jezikom. Srce nije samo stanište osjećanja i emocija. Ono je i stanište misli, ideja i značenja. Jedna od skupljih grešaka moderne filozofije jeste svođenje srca, sjedišta blagoslovenog i realiziranog znanja, na čisto sentimentalnu i psihološku sposobnost

Žrtve udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem je čelu, između ostalih, stajao i zločinac Praljak, ni jednom riječju nisu spomenute na misama zadušnicama za njegovu dušu. Gledano isključivo iz pozicije katoličanstva, nije li Praljku potrebna zadušnica i zbog zlodjela za koja je odgovoran? Katolička crkva mogla bi reći da ne priznaje zemaljski sud već onaj nebeski, no, zna li svećenik u Zagrebu kako sudi Bog i ima li uvid u tajnu Božijeg oprosta i ljudskog pokajanja? Misli li možda Crkva u Hrvata da je Isus bio Hrvat? Misli li Crkva u Hrvata da su Bošnjaci koji su ubijani i mučeni za vrijeme Praljkovog zapovijedanja HVO-om manje ljudi, da ne zaslužuju milosrđe, da njihova patnja i žrtva nije dostojna bilo čijeg pokajanja

Ljevičarska štampa u Sarajevu zaista održava stari plamen, tj. i dalje nosi štafetu nekadašnjih vremena kada su se mnoga viđena pera njihovih listova, sve od reda uzorni drugovi koji su se gnušali nacionalista – posebno onih “muslimanskih” – nekako preko noći našla na obroncima brda iznad opsjednutog glavnog grada.

Izetbegović je ponavljao svojim saradnicima i radikalnijim tražiteljima promjena – riječ je o procesu, procesu koji će trajati godinama, možda i desetljećima u nekim aspektima. Korak po korak u provedbi svih aneksa Daytonskog sporazuma dovest će do prihvatljivog rješenja koje neće ugrožavati položaj i pravo ni jednog konstitutivnog naroda, ali niti građanina pojedinca. Ne može se strašnim nasiljem pokidano društveno tkivo obnoviti brzo

Ovaj nesvakidašnji događaj, u kojem je Izetbegović morao reagirati na Čovićevo otvoreno ponižavanje Bosne i Hercegovine i stavljanje njenog vanjskopolitičkog suvereniteta pod kontrolu Beograda, te reakcije s kojima je taj istup dočekan, pokazale su ko je ko na bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj političkoj sceni, tj. ko je antidržavna štetočina, ko sitni neodgovorni politikant, a ko je barem povremeno konstruktivna opozicija.

Kada je riječ o smrtima povezanim s posljednjim ratom u bivšoj Jugoslaviji i o nepravedno osuđenim ljudima, na sebi svojstven način najupečatljivijom se čini smrt Muje Šahmana. Za njegovo ubistvo još niko nije ni optužen. Mujo je sa svojom porodicom živio u Švicarskoj. Početkom aprila 1993. godine, u Bosnu je dovezao humanitarnu pomoć. Negdje kod Jajca, pripadnici HVO-a zarobili su ga i zatočili u logor

Osman Sulić bio je jedan od glavnih inicijatora osnivanja udruženja koje će okupiti krajiške borce koji su tokom rata napustili dijasporu i upustili se u neizvjestan dolazak u domovinu. Udruženje je nazvano “Patriote dolaze 92-95”. Prema podacima do kojih je došlo ovo udruženje, u Krajinu je u tom periodu došlo oko 1.309 ljudi, a nezvanično – u Bosnu je došlo njih 1.600

Latić, skroman kakav jeste, zadovoljio se time da organizira otpor agresoru tako što je pomno gledao akcione filmove i izmišljao intervjue s nepostojećim vojnim komandantima, te tako osmislio kompletan bošnjački pokret otpora

Sudbina se poigrala s našim herojem Šokom. Dvije-tri godine prije agresije na našu zemlju, u Sarajevo je došao iz Kumanova, odmah nakon smrti majke. Čim je počeo rat, priključio se Drugoj motorizovanoj brigadi. Svi ga se sjećaju kao malehnog, plavokosog i povučenog borca koji nije mnogo govorio, ali se vidjelo da je okretan i veoma snažan za svoju konstituciju. Ono što bi neko okom, Šok bi skokom, kako bi se to reklo u narodu. Šta sve može, vidjelo se u prvim diverzantskim akcijama. Zato su ga i prozvali Šok. Prošao je kroz teška životna iskušenja, a onda se našao na ulici, bez posla, ostala mu je samo pomoć dobrih ljudi