“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”
Bojeći se šireg revolta Bošnjake i ne nalazeći nekog naročitog razloga da insistiraju na uništenju Roma u Bosni i Hercegovini, učinjena je Bošnjacima koncesija, tako da je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu pod br. 32661/41 od 30. VIII 1941. godine izdalo raspis, kojim su obustavljene mjere protiv tzv. bijelih Cigana. Ipak je i poslije toga dolazilo do ekscesa protiv Roma. Najizrazitiji se desio u Travniku u proljeće 1942. godine kada su vlasti NDH počele upućivati tamošnje Rome u koncentracione logore. Revoltirani ovim postupkom, Bošnjaci u Zenici izdali su 26. maja 1942. godine svoju rezoluciju, koju je potpisalo 27 uglednih zeničkih Bošnjaka
