Andrić je postao lakmus-papir za instant propitivanje bošnjačkog nacionalizma, a često i za proizvodnju “bošnjačkog nacionalizma”, tj. za učitavanje bošnjačkog nacionalizma ondje gdje ga, zapravo, nema i gdje ga može biti samo ako ga se vještački proizvede
Upravni odbor Udruženja "Mladi muslimani" uputio je otvoreno pismo SDP-u povodom inicijative o promjeni naziva ulica.
Rek’o sam da sam doš’o da vidim Švedsku, zemlju koja svake godine daje najveću nagradu za književnost na svijetu. Da su Nobelovu nagradu za književnost dobili Ivo Andrić i Nagib Mahfuz zato što su ružno pisali o muslimanima. Ja neću ružno pisati o muslimanima, pa nikad ne dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Očito da Andrićevi kontakti s četnicima nisu bili nepoznanica za neke ugledne i utjecajne predstavnike nove vlasti poslije 1944. godine, a vjerovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni. Zbog čega se o svemu ovome nije govorilo i pisalo i zbog čega je ovo bila tabu tema u komunističkoj Jugoslaviji, pitanje je koje se može postaviti u istoj ravni s onim pitanjima o Andrićevim diplomatskim danima u nacističkoj Njemačkoj i njegovim susretima s Hitlerom i prisustvu pri potpisivanju Trojnog pakta.
Prema podacima iz indeksa Univerziteta Karl Franz u Grazu, Andrić je 5. novembra 1923. godine upisao studij slavistike i filozofije na Filozofskom fakultetu te je započeo izradu disertacije na njemačkom jeziku pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. U vrijeme je nastanka ovaj naučni rad bio značajan samo austrijskim orijentalistima. Disertacija je ostala u sjeni Andrićevog književnog rada sve do njegove smrti, a kasnije je služila kao referentna literatura za interpretaciju njegove književnosti. Brojne su polemike napisane o Andrićevoj disertaciji. Jedni ga smatraju istinskim naučnikom, a drugi ga odbacuju kao šovinistu čije je djelo poniklo na tekovinama zapadnoevropske orijentalistike. Pritom je nerijetka pojava da ga niti jedni niti drugi ne citiraju. Izdavajamo pojedine dijelove iz ovog Andrićevog rada
Andrićeva ideološka pozadina i uvjerenja nikada nisu posebno zanimali postratnu jugoslavensku scenu niti je to pitanje neko glasnije i ozbiljnije i postavio, osim Muhsina Rizvića. Iako očita, ona se u jugoslavensku stvarnost iza Drugog svjetskog rata savršeno uklopila. Kasnije će se neke nove generacije pozivati na njegovo pisanje i ponovo pustošiti Višegrad, danas okićen Andrićgradom – u kamen uklesanim ideološkim uzusom dnevnopolitičke scene u manjem bh. entitetu
Dakako da Bazdulj nije prisustvovao promociji i da nije imao priliku poslušati o čemu su promotori govorili i u čemu su se složili, ali srpski nacionalisti uglavnom uvijek unaprijed znaju šta to Bošnjaci misle o Andriću. Nisu se Bošnjaci mogli sastati, a da ne kažu o Andriću sve najgore i najcrnje, bez argumenata, naravno. Kao krunski dokaz da je Andrić bio suprotno od onoga što tvrdi da su rekli mostarski promotori Mahmutćehajićeve knjige, a nisu rekli, Bazdulj kaže da se “Nobelova nagrada baš i ne dodjeljuje inspiratorima genocida”.
I danas je u određenim krugovima, pa čak i u pojedinim sarajevskim medijima i “građanskim” strankama, sasvim pohvalno oštriti jezik na liku i djelu književnika Envera Čolakovića, a jeres je, ili, pak, nacionalizam, ukazati na sumnjivu ulogu Ive Andrića u vrijeme nacističkog režima
„Eto“, kaže nam Hasan, „da smo bar postavili neku tablu ovdje da se znade da je radnju svog romana nobelovac Andrić započinjao u 'Lutvinoj kahvi' pa da cijeli svijet čuje za to. I za ovu Kahvu i potok Šumeća na kraju Travnika“
