Na četrdesetak kilometara od Pečuja, u gradiću Šikloš, nalazi se džamija čiji je graditelj sredinom 16. stoljeća bio bosanski sandžak-beg i osmanski zapovjednik Bali-beg Malkoč. Nakon opsežne rekonstrukcije u kojoj su učestvovali Vlada Republike Turske i gradska uprava, Šikloš je za realizaciju ovog projekta (1993. godine) dobio nagradu “Europa Nostra” za očuvanje kulturnog naslijeđa. U ovoj džamiji danas molitvu obavlja tridesetak muslimana, među kojima ima i Bošnjaka
Dolaskom Habsburške monarhije, muslimani se počinju iseljavati iz drugih dijelova današnje Rumunije. Nakon što je sjeverna Dobrudža poslije Rusko-turskog rata (1877–1878) postala dio Rumunije, Islamska zajednica uspjela je sačuvati svoj status. Do promjena dolazi za vrijeme komunističkog režima, kada rumunski muslimani gube određena prava. Nakon revolucije 1989. godine i svrgavanja Čaušeskuovog režima, osnovano je Rumunsko muftijstvo, koje zastupa prava muslimana
Iako samoubilačko nasilje ne odnosi tako mnogo života kao uobičajeni rat, ljudi reagiraju s neuporedivo većom stravom, možda zbog toga što i ubica također umire
„Vjerujem u jednoga Boga!“ započe svećenik. „Mašallah, i ja, da te dragi Allah nagradi“, pomislih. No, odmah potom svećenik reče: „I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“, čuo sam svećenika kako ispovjeda svoju vjeru. „Estagfirullah, oprosti mi Bože“, nečujno rekoh. Šta ću sada? Počeo sam se neumjereno znojiti
Uvjeren sam da je već u toku proces, iako ne toliko intenzivan, postupnog gubljenja nacionalne komponente našeg identiteta. Preciznije rečeno, možda se trenutno nalazimo u fazi ispoljavanja tzv. hibridnog identiteta, dakle, gdje su prisutne komponente postojećeg i od roditelja naslijeđenog identitetskog samopoimanja, pomiješane s obilježjima identiteta koji se postulira kroz socijalizaciju naših mladih generacija u društvu kao što je njemačko
Medresu je završio 1939. godine u Banjoj Luci, preživio dva koncentracijska logora, ucjene i progon komunističkih vlasti, svjedočio rušenju banjalučke Ferhadije, preživio pogrom u Kozarcu. Hadžija Teufik-efendija Hadžić jedan je od najstarijih imama u BiH i govori za Stav
“Jednog ramazana, mislim da je to bilo 1955. ili 1956. godine, Muhamed ef. Mujić i ja za 30 teravija obišli smo 30 različitih džamija u Sarajevu. Onda bismo se vraćali kući, sve uzbrdo, nije bilo ni auta ni ničega. On bi zastani, ko kad je bio čovjek u golemim godinama, okrene se prema meni, pa mi kaže: 'Efendum Sejdalija, nemoj žuriti! Kad se brzo uzbrdo ide, srce oslabi.' Ja se u sebi mislim: 'Ma kakvo srce, ja i ne znam da ga imam', ali ipak umanjim korak. Vazda bismo pričali k'o jarani, a on je bio od mene stariji pedesetak godina”
Neko voli ekonomski ibadet: oroči veliku sumu, pa godišnji dobitak ili, kako se to već u halal kontekstu zove, podijeli sirotinji. Dobar na dunjaluku, dobar na ahiretu. Ima ljudi koji organiziraju humanitarne aktivnosti, dijele pakete, kupuju krave povratnicima, uče djecu itd. Ali za one koji nisu od tog posla, preostaje im čitanje kao jedna od mnogih solipsističkih varijanti “ibadeta”
Hedonističko obilježavanje Nove godine nema nikakvog utemeljenja u autentičnom kršćanskom naslijeđu. Naprotiv. Kako je moguće Isusovo obrezivanje slaviti kao najluđu noć uz paganske običaje kićenja jelke i sveprisutnog lika germanskog boga Odina i zaštitnog znaka Coca Cole? Jedino logika kapitala, koja ne poznaje kategoriju svetosti, može pomiriti Isusov asketski život s hedonizmom paganskih tradicija, predstavljajući ih kao komplementarne
Ponekad mi se čini da su muslimani zarad koegzistencije i tolerancije olahko prepustili Isusa kršćanima. Mi imamo Muhammeda, oni Isusa, neka svako vodi računa o svom kalendaru. Ali, braćo moja napaćena, u moru kazivanja o Isusu, zašto bi jedino islamsko bilo nelegitimno?
