Divlje ruže penju se uz bijeli zid Majkine kuće. I danas osjećam njihov zamamni miris koji bi ispunjavao nosnice onima koji su tu sjedili. Jedanput sam tu prolazio kad se otvorio ljetni pljusak. Majka Zuhra izišla je iz kuće s kišobranom i pokušavala zaštititi svoje ruže. Zastao sam u nevjerici. Ugledala me i nasmiješila se. Mislim da su se i njene ruže smiješile
Neobično je da se sad toga sjećam, ali postojale su neke priče kojima je ukazivao posebno poštovanje. Dvije su to vrste, zapravo. Jedna bi se mogla nazvati mučenje nadom i on je znao nekoliko sjajnih primjera, a druga je iščekivanje smrti... – Eutanazijske priče? – Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pričama neizbježna. To jedino ne zna čitalac i lik o kojem je u priči riječ. Međutim, postoji još neko, neko ko će se potruditi lažima i drugim vještinama da taj trenutak smrti učini prividom, naprosto nečim izlišnim, nečim što ne postoji
Igrali smo u plaćanje pića i meze. Nije to bilo mnogo. Ipak, čovjek se ponašao kao da sam ga varao. Počeo me je izbjegavati. Učinio sam mu nešto nažao. Kako su dani prolazili, to je izgledalo sve gore. Onda su se njegove anegdote počele pokazivati u svom istinskom obliku. – To je najodvratniji i najpokvareniji čovjek za kog sam čuo i vidio ga... – kazao mi je to čovjek za kojeg mi je pričao da ga poznaje i zamolio da ga pozdravim
Počeo sam proučavati kalendar. Te imena mjeseci, te, na kraju, i imena kalendara. Ljudi vjeruju u sve kad im to lijepo zamotaš. Kalendar je čudo kad se znaš s njim igrati. Znaš, godine ne stižu na svako mjesto u istom trenutku. Čak i s ovim astronomskim mjerenjima. Onda sam otkrio mjesta koja su me čekala na rođendan
Abecedarij nestalih kazuje nam jednu po jednu priču. Šta znači riječ nestao? I kako to čovjek, žena, starac, dijete, mogu nestati? Netom prošlo vrijeme, koje se upilo u naše duše, poput more i opomene, daje svoje objašnjenje mnogim riječima. Tako i riječ nestati
Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše”
“Šta je od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi napamet jedan infantilni detalj koji je možda znak. Kad su nekad padali veliki snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo tunele i pravili gradove s kulama i zidinama. Neki su zaista bili čudo invencije. Jednog sam zaista potpuno zapamtio i vidim ga dok ovo pišem”
Kad smo se usred noći zaustavili kod ovog mjesta, kondukter je išao od vagona do vagona i objašnjavao šta se dogodilo: neka mala lokalna kompozicija iskočila je iz šina i načinila popriličnu štetu. Učinilo mi se da vidim tu čudovišnu lokomotivu koja ruši sve pred sobom dok se nije prevrnula. Nastavka vožnje nema dok se pruga ne popravi
Takav jedan slučaj nikad nisam zaboravio. Došao je jedan čovjek i napadno stao ispred mog rođaka s kojim sam se igrao. I inače je taj čovjek bio golem i goropadan. A sad gnjevan. Grmio je na mog rođaka koji je uzaludno nešto pokušavao reći. “Zgužvat ću te u čavrndiju!” Zbilja opasno zvuči. Još je gore bilo to što nisam znao šta je čavrndija. A nisam se, naravno, usudio pitati. Mnogo godina kasnije sam saznao značenje i sad mi je prijetnja izgledala još gora. Kako nekoga staviti u čavrndiju? Načiniti od njega zvrk? Ili nešto tome slično
Reklame su, naravno, svojevrsni performansi. Svijet reklamokratije toliko se proširio da to više i ne primjećujemo. Zapažamo i pamtimo samo one koji nas dotaknu i ganu, bez obzira na ono što prodaju. To je možda paradoks, a možda i nije, nego samo uspješan performans
