Kad god sam putovao, neka se nejasna misao javljala, nikad dokraja oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. Prepoznavao sam gradove i sela, ili neke njihove dijelove, kao i planine i jezera i uvijek sam se nosio s mišlju da su to mjesta koja sam već vidio i u kojima sam nekad i živio
Dok sam odlazio, sjetio sam se ironične Camusove bilješke kako ljudi čiji se lutrijski papirić samo u jednoj brojki razlikuje od srećke koja je pobijedila smatraju da su bili vrlo blizu dobitka
Može biti znači da onaj koji odgovara možda i zna odgovor na pitanje, ali ga ne želi ili ne smije izgovoriti; može biti može također značiti da onaj koji odgovara ne zna odgovor, ali ne želi to priznati
Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče
Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice
Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo?! Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno
U bljeskovima između prošlosti i sadašnjosti ponovno smo tu, u zaglupljenom svijetu zaglupljivanja u kojem živimo i u kojem niko predan ne može prepoznati šta je zapravo načinio. Osim onih koji to znaju vješto iskoristiti. I naplatiti
Tako i mnoga prijateljstva iščezavaju. Ljudi se jednostavno više ne prepoznaju. Gledaš lice starog prijatelja, ali vidiš neko nepoznato. Ne prepoznaješ ni pogled kojim te gleda. Ondje gdje je nekad bilo razumijevanje vidiš sad znak pitanja i nerazumijevajuću oznaku zabrane
Iz individualnog iskustva, koje se neprestano umnožava, može se učiniti da se točak inače pouzdane učiteljice Historije ponekad histerično okrene i unazad, a to je valjda baš onaj trenutak kad se pretpostavljeni individuum otkači takoreći s tog točka za koji se grčevito uhvatio
Jednog dana, nedugo iza profesorova pitanja, došao je novi učenik u naš razred. Neka od bistrih glava iz mog razreda prozvala ga je Aristotelom. Ko bi to razumio? Bio je i on dokraja zbunjen. Očito nikad nije čuo za tog Aristotela. Aristotel je imao poderane i uredno zakrpane hlače. Usto je bio smušen i nespretan. Kao da je imao nekakvu svoju tugu. Ustane iz klupe i udari se. Na odmoru se stalno sudara i pada
