Promakne u toj masi i poneki hadžija u sivkastom prsluku na kojem lijepo, da ne može ljepše, piše “Bosnia”. Gledam u safu nekoliko Bošnjaka. Visoki i koščati, ali žilavi. Šta ih je sve tralo i pritiskalo, dobro su i u pameti. Stoje i ponosno selame svog Poslanika
Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!
Muslimanka je kroz brojne naraštaje na hadž ispraćala djeda, oca, muža, sina. Ona je ostajala da brine o porodici, da nastavi i dalje marljivo raditi, da bude još primjerenija i bolja, jer je nakon povratka muža s hadža ona dobijala i jednu neoficijelnu, ali u narodu izuzetno cijenjenu titulu – postajala je hadžinica. Od trenutka kada je žena ovog podneblja aktivnije počela učestvovati u izvršavanju ibadeta hadža, mnogo se šta promijenilo
Vozač me ponovo pozvao da sjednem do njega i zamolio da mu čitam natpise na znakovima pored puta. U prvi mah sam pomislio da ima problema s vidom. Konačno mu predložih da čita sam. Odgovorio je stidljivo da ne zna čitati. Nisam ga više ništa pitao, ali nisam ni skidao oči s ceste. Kroz neki 15-ak minuta već smo ulazili u kompleks aerodroma. Dao sam mu hediju. Ljubazno se nasmijao, zahvalio i vratio u svoj autobus. Otišao je svojim, a mi svojim putem. Ako ništa, barem sam njemu bio od koristi
Na putovanju se hadžije prisjećaju i načina kako se na hadž putovalo nekada, kada su uvjeti putovanja bili puno teži. Među nama je u autobusu bio i hafiz Vehbija Šećerović, koji je ove godine sedamnaesti put na hadžu, a prije rata je na hadž išao dva puta autom. Njegovo svjedočenje o ovim putovanjima bilo je pažljivo slušano. Hafiz Vehbija išao je na hadž sa Stojadinom, a sarajevska je čaršija Stojadina poslije tog putovanja preimenovala na “hadži Mujadin”, jer, biva, i on je išao na hadž
Neko ide na hadž, a neko izdaje fetve
