„Nismo zadovoljni presudom iako je je doživotna. Nismo zadovoljne jer nije presuđen genocid u ostalim općinama. Žrtva je ista i u Prijedoru i u Srebrenici. Naše djece nema i zato ne možemo biti zadovoljni. Zločinci su živi, a naša su djeca pod zemljom već 23 godine. Mi smo same a oni koji bi trebali da se stide danas brane Mladića, kukavicu koji je imao hrabrosti ubijati a nije bio spreman odgovarati u sudnici“
"Presuda Mladiću je posebno važna, ali njena prava funkcija je vremenom izgubljena. Ona je trebala da bude upozorenje, opomena i prijetnja onima koji bi mogli biti njegovi sljedbenici. Presuda je trebala biti način da se ideologija zločina, genocida i etničkog čišćenja osudi, presudi i kazni“
Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije
Bračni par Dudić, Nijazija (22) i Remza (20), pronađeni su kod Vlasenice, u selu koje se zove Rašića Gaj. Našli su ih jedno uz drugo. Zajedno su ubijeni. Remza je bila u šestom mjesecu trudnoće
U to je vrijeme proradilo i prvo kino u Potočarima. Kino je, zapravo, podrazumijevalo obični televizor i videorekorder u sobi bez stolica, zastrtoj nekim ćilimom. Jedino što je zaista podsjećalo na kino jeste činjenica da se ulaznice kupuju. Cijena ulaznice bila je jedno jaje ili dvije rizle (papirići za motanje duhana). Na repertoaru su bili filmovi glumaca kao što su Van Damme, Stallone, Schwarzenegger...
Kada je u noći 30. aprila 1992. godine prijedorski SDS, uz pomoć ostataka JNA i policijskih struktura, bez ijednog ispaljenog metka nasilno preuzeo vlast u Prijedoru, niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije ni slutio da je tim činom započet pakao koji će trajati narednih stotinjak dana, tokom kojih će na najsvirepiji način biti ubijane hiljade ljudi, žena i djece. Ono što se zbivalo u Prijedoru i njegovoj okolici odvijalo se daleko od kamera svjetskih medija. Sve do saznanja o postojanju prijedorskih logora smrti
Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života
Posljednja masovna grobnica gdje su pronađene žrtve genocida jeste masovna grobnica otkrivena u decembru 2015. na smetljištu u Kozluku, na području Zvornika, iz koje je ekshumirano 55 posmrtnih ostataka - 15 kompletnih i 40 nekompletnih tijela.
Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”
Doktor Pilav me pitao ko mi je taj teško ranjeni momak. Rekao sam mu da mi je to brat. Uključio mu je infuziju i kazao mi da mu kvasim usne, ali da mu ne dam da pije vode. Doktor me odvojio ustranu i rekao mi da brat neće još dugo. Predlagao mi je da ga i ukopamo ako preseli na tom mjestu. Nisam mogao. Brat je bio živ još devet sati poslije ranjavanja iako je sve vrijeme bio svjestan da će umrijeti.
