fbpx

“Glavni igrači” povukli su se na svoje katedre i institute, iza busija i meštarskih stolaca za žiriranje, u duboku ilegalu “naučno-istraživačkih” projekata, te na posvećene stupce honoriranih priloga, tribinske turneje i druge javne nastupe (uz dnevnice i putne troškove). Ali tu nema ničeg spornog. Naša literatura jedan je neozbiljan hobi – niko ni u najgrotesknijem apsurdu ne pomišlja da se može živjeti od pisanja; autorski honorari su, kad ih ima, minorni, a najčešće na njihov pomen sijevne zlatni zub tugaljivog čekanja na potpis odgovornog lica. Zašto bi književni kritičari bili drukčija sorta

Ono što je zajedničko i Srbima i Hrvatima, te se čini njihovim zajedničkim nepopravljivim doprinosom satanizaciji Bošnjaka muslimana, jeste mitska teza da su svako od njih, za sebe, u različitim historijskim periodima, uključivši i ovaj posljednji, jedina brana od muslimanske prijetnje iz Bosne i Hercegovine. Optužbe za islamizaciju i pokušaj stvaranja “muslimanske državice usred Evrope” nisu benigne, bez obzira na svu stupidnost hrvatsko-srpskih mitskih konstrukcija. Naime, od 1993. godine naovamo uporedno traju unutarnje sabotaže i subverzivni napadi od samih Bošnjaka – instrumentaliziranih ne bi li iz same bošnjačke utrobe legalizirali srpsko-hrvatske mitove. I to mimo srpske regrutacije raznih Bazdulja, koji Bošnjacima dođu kao neka vrsta Đurađi, potrošnih medijskih vazala srpske politike

Međutim, ove misli nam otkrivaju stanje krize, ne ekonomske već one vrijednosne, društvene. Ako bismo tome dodali one bundžije koji svoje licemjerje vješto kamufliraju u oblandu vjerskih invektiva, tada govorimo o dubokoj moralnoj krizi. Za sada, ipak, bez obzira na to što se javnost nakratko povede za ovakvim ublehaštvom, na koncu ipak prepozna istinsku sliku ispred koje trepćete okicama i dobijete novi Mercedes.

Biti Bošnjak je aksiom, završen proces. Biti Bošnjak nije odrednica vjerske skupine. Hrvata i Srba ima i protestanata, i Jehovinih svjedoka, i budista, i hinduista svake fele, ali su i dalje Srbi i Hrvati. Ipak, katolici i pravoslavci čine više od 90 posto ta dva naroda i niko ne dovodi u pitanje to što vjersko obredoslovlje i kršćanski civilizacijski obrasci kreiraju dobar dio njihove kulture i identiteta općenito. Upravo zato niko ne bi smio biti zbunjen podvalom da su Bošnjaci nadiđeni jer su “etiketirani kao vjerska skupina”. Neko bi volio da je tako, jer vjerska skupina nije nacija i ne može biti politički faktor.

I zato, sve nas hrabri što se, uslijed masovnog širenja virusa korone među Bošnjacima u Sandžaku, na sarajevskoj Vijećnici emitira slika podrške, sandžačke zastave s ljiljanima i polumjesecom na kojoj piše “Jedno srce – jedan narod”. Dušmani laju i negoduju. Uzalud im je jer – sve dok je jednog srca, bit će i jednog naroda.

Kažu da je nana doktoru podrobno ispričala sve što ju je mučilo, sve što je bačeno u njen bunar iz kojega nije nalazila izlaza – sve one nožekanje koje su onomad i nju preklale, sve one puščetine koje su i nju ustrijelile, pa sad više ništa ne vidi i ništa ne osjeća osim kostiju svoga muža i sina koje je bole pri svakom koraku u njezinom vlastitom tijelu. Doktor je, činilo se, suosjećajno šutio, kao da je nešto znao o njenoj boli. Šutio i ni riječ nije rekao, ali se pokazao kao pažljiv slušatelj. Sve mu je ispričala, kao da priča haškom istražiocu, kao da će njena priča pomoći da se zlo više nikada ne ponovi.

SDP-ovci zasigurno nemaju ideologije osim što refleksno i populistički slijede sovjetske i boljševičke rituale, što dokazuje i to da bez selekcije utemeljene na historiografiji ponovo proganjaju one ličnosti koje su rehabilitirane još za vrijeme komunizma. SDP bi da dvaput sudi za isto djelo koje veći dio optuženih nije ni počinio. Zato i mogu biti s Konakovićem u koaliciji jer je i on Bošnjak teističke provenijencije iz populističkih ritualnih razloga. Konakovićev NiP ideološki je kompot svega i svačega koji bi se Bošnjacima prodavao za ašuru