SPECIJAL STAVA: Znala sam da moj otac ne pripada onoj vrsti ljudi koji gube hrabrost i sklanjaju se ustranu
Lejla Akšamija, profesorica matematike i informatike, penzionirana direktorica Prve bošnjačke gimnazije, kćerka Alije Izetbegovića
Lejla Akšamija, profesorica matematike i informatike, penzionirana direktorica Prve bošnjačke gimnazije, kćerka Alije Izetbegovića
Specijalno izdanje sedmičnika Stav, posvećeno obljetnicama tri vrlo značajna datuma u historiji Bosne i Hercegovine, koji su se navršili u 2020. godini, prisilio nas je da duboko zarovimo u arhivu koja do sada nije bila poznata javnosti.
Ono što je bitno za bošnjačku politiku u ovom trenutku jeste da propituje ono “ali” bez obzira na evroatlantske garancije, da širi prostor razumijevanja onoga što može značiti “mali Schengen”. Primjerice, imamo informaciju da jedna od glavnih dilema nije ona da li ući ili ne, nego kako izaći ako za to bude potrebe. Što ako postanemo zatočenici Dodikove ruke u Predsjedništvu i slično?
Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine
Neki se bave citatima Izetbegovića, a Zoran Milanović izjavljuje da je Bosna i Hercegovina poput juge 45. Hrvati neukusno lažu ovih dana, krenuli su od Željka Komšića i pozicije člana Predsjedništva, a završili na tvrdnjama da nemaju nikakva prava u Bosni i Hercegovini, da nestaju intervencijom Bošnjaka i slične neistine. Bestidnici, pa neka samo nabroje svoje pozicije koje zauzimaju na federalnom i državnom nivou.
Izetbegović nije prijetio, samo je uputio na dijaloški put
U Žepču je obilježena deveta godišnjica smrti Nedžada Ibrišimovića, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika. “Sjećanje na književnika Nedžada Ibrišimovića” održano je 15. septembra u dvorištu kuće djetinjstva Nedžada Ibrišimovića u Gornjoj Mahali u Žepču, mjestu u kojem je on proveo svoju mladost i dio radnog vijeka. Na književnoj večeri govorili su doc. dr. Dženan Kos, Filip Mursel Begović, generalni projekt-menadžer BZK “Preporod” u Bosni i Hercegovini, Rašid Zorlak, general Armije Republike Bosne i Hercegovine u penziji i Nusmir Muharemović, glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.
Vrlo je opasno u Bosni i Hercegovini razbacivati se pojmom “paraobavještajno”, odnosno u svrhu dnevnopolitičkih ucjena i ličnih sujeta krivo locirati paraobavještajne centre i paraobavještajne silnice u Bosni i Hercegovini. Uostalom, onaj koji bi iznosio ovakve tvrdnje morao bi dati jasne dokaze kojoj paravojnoj i paradržavnoj organizaciji ono paraobavještajno služi, jer, kako rekosmo, jedno ne ide bez drugog i trećeg
Naime, mnogima su puna usta države i multikulture, baš kao što su im puna usta slijeđenja istinskog puta Alije Izetbegovića. A od države, multikulture i Alije ni traga, mukajet. Cikotić, s druge strane, uradio je nešto hvalevrijedno, što očito nije predmet interesa javnosti. Očito im nije dovoljno seksi, je l'?
Oni kerovi Stipe Miočića obučeni u hrvatske zastave vala su svjesniji od nekih Bošnjaka. Našim je medijima pođahkad udarna vijest neki status Nine Badrić o krompirima, a masovno naricanje kreće smrću Rajka Dujmića, koji jeste muzička legenda nesumnjivog značaja, ali otkud suza u oku nad krompirima Nine Badrić?! O kakvim mi to vrijednostima govorimo, oko kojih se jedino možemo okupljati ako smo razvili kulturološki kolonijalni mentalitet hrvatskih krompiraša.