Koristim ovu priliku da po ko zna koji put do sada pozovem studente Filozofskog fakulteta da se organiziraju i preuzmu udruženje iz ruku oportunista i ljudi koji sigurno ne govore u njihovo ime i ne zastupaju njihove interese, pri čemu mogu računati na punu podršku SPUS-a kao krovnog tijela u smislu pružanja pravne pomoći i pristupa institucijama nadležnim za nadzor nad radom studentskih vijeća”
Treba reći da Stavom opterećenom Kazazu Mahir Sokolija nije prišao kao izvršni urednik našeg sedmičnika nego kao nečiji suprug i kao nečiji sin sa željom da svog nekadašnjeg profesora i prijatelja upozori da prestane maltretirati njegovu obitelj, što uključuje i one koji se nalaze pod zemljom. Kazazov odgovor bio je da Sokoliju u nevjerovatnoj konstrukciji pokuša označiti kao “brutalnog režimskog koljača zubima”
Kazazovština je naziv za retoričke figure kojima upotrebom suhoparnog akademskog žargona, zamjenama teza, uvredama i skandaloznim izvalama pokušavate umotati vlastito neznanje, a nerijetko i najobičnije stupidarije, predrasude i ideološku ostrašćenost te ih predstaviti kao legitiman stav ili kritiku.
Ne stajući s lažima, on kao da poentira, tvrdi kako je “Sarajevo planski i kapilarno muslimanizirano”. Ne ulazeći u suštinu ove fašistoidne i šovinističke teze, on njome, opet, potvrđuje da ima problema s činjenicama, logikom i historijom. Problem je to što bi Kazaz, socijalistički liberal i liberalni socijalist, modificirao principe tržišnog liberalizma i, praktično, osnove ekonomije i određivao da je sve moguće dok ima alkohola i svinjetine. Uz alkohol je, valjda, sve lakše podnijeti
Tako smo iz prve ruke, od Kazazovog prijeratnog, ratnog i poratnog druga, saznali ono o čemu se dugo špekuliralo, da je “jedan od najistaknutijih intelektualaca”, najveći živući kritičar političkog organiziranja na nacionalnoj osnovi, nepotkupljivi i uvijek-u-brk-kazujući Enver Kazaz, studentski otac i pobunjenik protiv svih oblika nepravde bio lokalni funkcioner Stranke demokratske akcije.
Kako su i na koji način “stiješnjeni” današnji neokomunisti, baš i nije najjasnije, pogotovo kada, primijetili smo ovih dana, podržani od opozicijskih stranaka i medija, imaju i slobodu i pravo prijetnjama i nasiljem nesankcionirano gušiti slobodu govora neistomišljenika i pojedinaca, navodnih pripadnika “režima”. Neće li biti da je ta umišljena klaustrofobija koju osjećaju ustvari jed, ogorčenje i žal tzv. sekularne, anacionalne i antinacionalne crvene buržoazije (i njenih ideoloških potomaka), koja je navikla da kao avangarda vlada nad “primitivnim zaostalim masama” i koja je, dolaskom demokratije i višepartijskog sistema, izgubila tu nasljednu privilegiju
Trebalo bi, dakle, radi akademske higijene, profesoru Kazazu napraviti hodžinski zapis, ali arebicom na srpskohrvatskom jeziku. Da ga “razume i on i ceo zajednički svet, jer šta razume Kazaz, to razume ceo zajednički svet”
S obzirom na to da u svojim tezama o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku nije uspjela u Hrvatskoj i Srbiji, Kordićka je za podršku svojim idejama u Sarajevu okupila svojevrsni regionalni band aid (potpisnici deklaracije) u kojemu, osim zalutalog Ranka Bugarskog, nema niti jedan znanstvenik lingvist iz relevantnih institucija koje se u četirima ciljnim državama bave pitanjima jezika (BiH, Srbija, Hrvatska, Crna Gora). Dio je potpisnika bez sumnje obmanut lukavo sročenim tekstom deklaracije, vjerujući da je tačna tvrdnja u kojoj tzv. “zajednički policentrični standardni jezik ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi”
“Stav” će pokrenuti “Feljton o političkim ubistvima Envera Kazaza” s radnim naslovom “Kazaz protiv Kazaza”, kao ponajbolji dokaz da je čovjek sam sebi najveći neprijatelj. Zapisano ostaje, a Kazaz je iza sebe ostavio prljavi trag po raznim novinskim arhivama, ali i onome što će se neki usuditi nazvati „znanstvenim radovima“. Sam je sebi uskakao u usta toliko puta, sam je sebe pobijao toliko puta da je to naprosto sramotno
U povodu zbirke “Na razvalinama”, druge knjige pjesama Envera Kazaza
