Samom Dodiku željnom vlasti način inauguracije nije smetao niti je u njemu prepoznavao nekakav problem, ali je bitno utjecao na njegov doživljaj “demokratske vladavine”. Taj tenkovski sindrom u njemu ostao je kao trajna konstanta koja je odredila način njegovog političkog ponašanja koji se manifestirao u bahatim prijetnjama, ucjenama, snažnom uvjerenju da sve treba biti kako on zamisli i kaže
Zapadni susjed, uz podršku bosanskih Srba i Hrvata, u posljednje vrijeme intenzivira kampanju prema kojoj opasnost po Evropu ne dolazi samo iz dalekih zemalja Istoka nego i iz BiH, a od Bošnjaka. Takvu sliku o Bošnjacima počela je širiti hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kojoj se pridružio nekadašnji šef SIS-a Hrvatske, a danas najagilniji obavještajac u Hrvatskom saboru Miroslav Tuđman. Da bi sve bilo “evropski”, nije izostala ni podrška austrijskog ministra Sebastiana Kurza, potom i češkog predsjednika Miloša Zemana. Svi oni pušu u istu tikvu.
Dok ne pročitah natpis na Hadžibajrićevoj aščinici, teško je bilo i zamisliti da uopće i postoji gazda koji se, pored mase drugih “gazda” u jeku turističke sezone, okupacije grada i eskalacije hedonizma, koji se u velikoj mjeri iscrpljuje ispunjavanjem trbušnih prostora, u vrijeme kad se “pare uzimaju lopatom”, udostojio, bolje rečeno usudio, sebi i zaposlenicima priuštiti odmor
Kurz je u ovom slučaju samo centarfor kome bosanskohercegovački desnokrilni i lijevokrilni lažovi već poduže vremena samo nabacuju već izrečene opservacije o Sarajevu, otvarajući mu bez posebnog truda najpovoljnije prilike za pogotke u političkoj kampanji
Savremena komunikacija nije ništa drugo do sveopća galama. Svi govore, a niko ne nalazi strpljenja ni da čuje, a kamoli da sasluša drugog. Neoliberalni koncept svijeta sugerira da se slušni aparat aktivira samo ukoliko govori poslodavac, šef ili, kako se već titulira, vlasnik kapitala
Prigovor Dodiku, koji je, naravno, govorio samo o prognanim Srbima iz Hrvatske, ali ne i o 200 hiljada prognanih iz Posavine, zbog čega je HS BiH i reagirala na Čovićevu šutnju, samo je “djelomično opravdan”. Djelomično jer je taj “progon”, na nesreću Hrvata iz spomenutih krajeva, bio stvar dogovora dviju dvoličnih politika
Ako se već uz veliku “demokratsku podršku” svaki potez kistom, uz adekvatne preporuke kritičara, može legitimirati kao slikarstvo, svako tandaranje muzikom, opća skribomanija književnošću, zar u takvoj atmosferi navođenje bikova da jedni drugima prolijevaju krv ne djeluje kao umjetnički čin? Djeluje, nažalost i na nesreću savremenog čovjeka. Ali, ne zaboravimo, ne samo u Čevljanovićima!? Čevljanovići su, neosporno, krkanluk, ali ne balkanski ili bosanski, kako se to javnosti nastoji predočiti
Poseban Čovićev hendikep u odnosu na Bobana predstavlja činjenica da se prvi predsjednik HZ HB s Karadžićem sastajao na neutralnom terenu, dok aktuelni šef HDZ-a BiH prvom čovjeku Republike Srpske Miloradu Dodiku uglavnom ide na noge u Banju Luku. Bez obzira što nisu ratni uvjeti, pa bi neko pomislio da se neutralni teren podrazumijevao, to je jako važan detalj koji ignoriraju samo neupućeni u prirodu političkih dogovaranja
Ne obazirući se na prigovore koji isječak stvarnosti izdižu na univerzalni nivo, Bise i Tafro sve su potencijalne čitaoce podsjetili na sve važne “detalje” koji su podsticali ratni zaplet na prostoru Bosne i Hercegovine i Stoca posebno, koji se našao na svojevrsnoj raskrsnici velikosrpskih i velikohrvatskih političko-vojnih planova Nermin Bise, Aziz Tafro: “Stolac – prešućeni zločin”, autorsko izdanje
Na dijelu trase na kojem se ima izvršiti eksproprijacija realno je očekivati naglo i zadivljujuće buđenje radnog entuzijazma vlasnika zemljišta, ne isključujući ni zakup od strane “pretplaćenih” za razne vrste poticaja, koji će kamenjar užurbano pretvarati u plodno zemljište. Komisija će za to vrijeme strateški se pripremiti dok na tom dijelu niknu maslinjaci, plantaže smilja i druge kulture koje će vrelo hercegovačko sunce obasjati prvi put nakon postanka svijeta
