Dok u medijima slušam govore državnika ili naučnih autoriteta, ili čitam njihove radove, dolazim do zaključka da je svijet u potrazi za novim poretkom. S tim u vezi, vodio bih više računa o tome nego o populističkim izjavama Milorada Dodika, jer ćemo uvijek lakše izaći nakraj s njegovim demagoškim populizmom nego s tim jakim silnicama čiji su centri izvan Bosne
Prvi korak ka svemu onome čemu čovjekova nutrina teži jeste usvajanje umijeća slušanja. I učenja. Iskrenog. Otvorenog. Bez tog iskrenog slušanja, nemoguće je govoriti, pričati, besjediti. Jesmo li usvojili umijeće slušanja? Znamo li slušati sagovornika? I biti svjesni da onaj koji ne zna slušati ne zna ni razgovarati, a onaj ko ne zna razgovarati nespreman je na dijalog bez kojeg je nemoguće pronaći svoga iskrenog i savršenog sagovornika
Najprije su na tržnicama i frekventnim ulicama i sokacima postavili kamenje u kojem su bile izdubljene rupe, u koje se gurne ruka tako da niko ne zna da li je ta ruka imućna ili potrebita, ostavlja li sadaku ili je uzima. Bila je zaštićena čast potrebitih, a imućnim je iz ruku izbijan adut da se ponose svojom sadakom i da tim ponosom budu odvedeni u licemjerje koje islam oštro osuđuje
Koliko smo iskreni u vlastitom doživljaju ašure i koliko smo spremni shvatiti njene poruke? Shvatiti da svako ima pravo na svoj pristup tom događaju koji se zbio prije skoro četrnaest stoljeća. Da svako ima pravo u njemu pronalaziti elemente na osnovu kojih će sam događaj smatrati borbom za vlast ili prepoznavati obrise veličanstvenosti istinskog vjerovanja u Boga i borbe za istinu naspram laži
Milicija tog doba, tog vremena i te ideologije Medosa je redovno odvodila na neformalne razgovore ispod mosta “Filip Kljajić Fićo”, koji danas razdvaja i spaja Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. S tih neformalnih druženja s momcima u plavom vraćao se još pijaniji i još hrabriji, pa bi i još gromkije povikivao: “Ja sam Medos! Živio Bajram hadžilajski!” I nastavio se teturati kroz Begsuju prema Vidakovoj Njivi. Onako kaljav, a čist
"Pa dobro, zar vi ne vidite ove Arape, Turke, Irance i koje sve istočne narode koji vršljaju po našim čaršijama, onako neobrazovani i nekulturni? Pa, gdje vi živite?”
Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa, koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća
Šta ljude tjera da izgovaraju laži i tako zamagljuju blistavost vlastite duše? Tjera li ih nečastivi? Ako ih tjera on, kako onda objasniti njihove laži koje izriču u ramazanu? Da li se te laži mogu objasniti kroz prizmu podlosti njihovog nefsa (ega)
Doprla je ta riječ i do bosanskog jezika. Odomaćila se i među Bošnjacima. Neki su od njih ženskoj djeci nadijevali ime Almasa, želeći tako naglasiti svoju radost novorođenčetu i činjenicu da im je njihovo čedo možda i draže od dragog kamena
Objašnjenja značenja riječi balija koja pronađoh u riječnicima nisu mi otkrila pravo značenje te riječi. Barem sam sve vrijeme osjećao da to nije to. Na iskraju, kako je moguće objasniti da neko svom djetetu, zjenici svoga oka, nadije ime Bali, od koje se i izvodi riječ balija, ako ta riječ označava protuhu, neotesanca, neobrazovanu i sirovu osobu? A ima takve djece s takvim imenima
