“Glavni igrači” povukli su se na svoje katedre i institute, iza busija i meštarskih stolaca za žiriranje, u duboku ilegalu “naučno-istraživačkih” projekata, te na posvećene stupce honoriranih priloga, tribinske turneje i druge javne nastupe (uz dnevnice i putne troškove). Ali tu nema ničeg spornog. Naša literatura jedan je neozbiljan hobi – niko ni u najgrotesknijem apsurdu ne pomišlja da se može živjeti od pisanja; autorski honorari su, kad ih ima, minorni, a najčešće na njihov pomen sijevne zlatni zub tugaljivog čekanja na potpis odgovornog lica. Zašto bi književni kritičari bili drukčija sorta