. Između kuća s naše lijeve strane primicalo nam se 50-60 četnika. Pritisnuti vatrom iz mitraljeza s rova do nas, spustili su se niže i krenuli pravo prema nama. Okrenut leđima zemunici, mahao sam Hamzi i Safetu da priđu i pokazivao rukom naprijed. Safet se nadviri iznad tranšeje i brzo se sage. Stavio je prst na usne i pokazao da šutim i čučnem. Pomjerio je svoju “osamdesetčetvorku” i prebacio redenik na drugu stranu. Imao ih je na nišanu
Nisam pojma imao šta trebam činiti. Bijela me udari po ramenu i viknu glasno nadglasavajući pucnjavu: “Jesi l’ se prepo?!” Ja sam zbunjeno gledao u njega, a onda bez riječi odmahnuo glavom. “Ne boj se”, viknu on opet, “bolje je biti ovdje i boriti se nego ih čekati kod kuće”
Oni su taj dan pretrpjeli ogromne gubitke u tehnici i ljudstvu. Uništeni su šest tenkova, dvije “prage” i tri oklopna transportera. Na našoj teritoriji ostalo je 27 mrtvih agresorskih vojnika. Ono što su uspjeli iznijeti do večeri sigurno je brojem bilo i tri puta veće
Malo smo opet zastali. Admir je bio sav prašnjav i garav. “Brate, držite se dobro”, rekao sam mu bodreći ga, mada sam znao i sam kakva je situacija. Nekako me blijedo pogledao, nije bilo onog harizmatičnog osmijeha, nije u tim njegovim očima bilo ništa osim teškog umora. “Držimo se, Amko, držimo. Al’ ne znam još koliko ćemo. Ako se sutra ne vidimo, halali”
Izašli smo na njivu na kojoj je bilo četiri ili pet žena. Među njima je bila jedna starija nana i nije mi bilo jasno kako se po toj bljuhavici i snijegu uspjela popeti uzbrdo. Nana izvadi iz cegera nekoliko kapa i rukavica: “Evo, djeco, neka vam se nađe, hladne su noći. Ja sam to za vas spremila jer mog sina više nema. Poginuo je na ovoj liniji malo prije Nove godine”
Momak iz Živinica brzo skide ranac, otkopča ga i izvadi dvije protuoklopne kumulativne granate. Otvorio je prozor, izašao na balkon i uzeo zaklon iza uskog zida. Mi smo stajali na prozoru. Nogom nam je gurnuo svoju pušku: “Sklonite se za zid, bacit ću ih odjednom.” Pružio je ruke preko prozora da drugi vojnik izvuče osigurače. Pogledao nas je još jednom i viknuo: “U zaklon”
Za trenutak mi pogled odluta desno iza naših leđa. Već se bilo odjutrilo, vidio sam pet ili šest vojnika kako pretrčavaju livadu tačno iza nas. “Evo ih, došli su nam iza leđa”, viknuo sam. “Ma to su, ba, naši najvjerovatnije”, javio se Dilaver, “nemojte ljudi pucati.” Samo što je završio rečenicu, a ovi sasuše po nama vičući: “Hvataj ih, kolji”
Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče
Nekoliko metara od mene čuo sam kad je neko povikao: “Neee, Azmire!” Okrenuo sam se i ugledao momka s dvije zolje na leđima kako preskače preko grudobrana i baca se u ono korito kanala u šašu. Odatle sam ga izgubio iz vida, a onda ga ponovo uočio na drugoj obali. Čučnuo je, oslonio se na jednu nogu i ispalio zolju...
Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao
