Zvaničnici Dobre partije u naporima su da se distanciraju od HDP-a, između ostalog, posegli i za revizijom historije tvrdnjama kako Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) nikad nije bio njihov kandidat za gradonačelnika Istanbula, a u naporima da se distanciraju od CHP-a negirali postojanje Nacionalnog saveza. Znači, na neki način “business as usual” ili povratak na “normalu”
Čak i da dvije nove hipotetičke partije uspiju nagrebati 40-45 poslanika od AKP-a (broj koji je najčešće u opticaju, a po nepoznatom kriteriju), te oforme poslaničke grupe koje bi se pridružile opoziciji, to ne bi moglo rezultirati inicijativom da se izboksaju prijevremeni izbori. S druge strane, ne samo da je upitan opstanak opozicione Nacionalne alijanse nego će trebati mirakul da ona preživi sljedeće četiri godine
Iz perspektive nekoga ko živi u Turskoj 18 godina i ko je vidio ono prije, pomalo je besmisleno objašnjavati zašto su Erdoğan i AK partija pobijedili. Utrostručena ekonomija, 21 hiljada kilometara autoputeva, 27 novih aerodroma, treći most preko Bosfora, treći budući najveći aerodrom na svijetu – jasno su vidljivi rezultati. Besplatno školovanje, reforma zdravstva uz adekvatnu infrastrukturu (univerzitete i bolnice) jesu stvari koje su običnim ljudima promijenile život
Ponašanje liderke nove stranke (Dobra partija) Meral Akşener prije pokušaja puča u Turskoj od 15. jula 2016. godine jeste, blago rečeno, čudno. Tvrdnje da će se poslije “petnaestog”, istina, bez navođenja kojeg mjeseca, mnogo toga promijeniti, da će postati premijer i naprasna upotreba (kemalističkog) slogana “mir u zemlji, mir u svijetu” – gülenistički pučisti samonazvali su se “savjet mira u zemlji” – u društvu osjetljivom na subliminalne poruke teško se mogu objasniti slučajnošću
