Trebalo bi, dakle, radi akademske higijene, profesoru Kazazu napraviti hodžinski zapis, ali arebicom na srpskohrvatskom jeziku. Da ga “razume i on i ceo zajednički svet, jer šta razume Kazaz, to razume ceo zajednički svet”
U Sarajevu će u junu ove godine biti upriličeno obilježavanje 101. godišnjice bitke na Monte Meletti, jedne od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata, u kojoj je Druga bošnjačka regimenta, elitna jedinica u vojsci Austro-Ugarske, 1916. godine potukla Italijane. Ova se bitka u Austriji obilježava od 1917. godine, a nije obilježavana samo tokom nacističkog režima. Bitka se obilježava na šehidskom mezarju u općini Lebring, pored Graza, gdje su ukopani Bošnjaci iz Druge bošnjačke regimente. Ove će godine znamenita bitka biti obilježena i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kakvu su hrabrost pokazali Bošnjaci u ovoj bici, govori i podatak da su nakon bitke na Monte Meletti austrougarski oficiri u borbama protiv Italijana naređivali Austrijancima da nose fesove kako bi Italijani mislili da se bore protiv Bošnjaka. Kako piše Werner Schachinger, taj je psihološki trik davao rezultate jer je Italijanima fes bio simbol nepobjedive vojske
Zajednicu muslimana “Milli Görüş” osnovali su Turci koji su šezdesetih godina 20. stoljeća otišli na privremeni rad u Njemačku. Grupa entuzijasta oformila je organizaciju koja je prvo tražila prostor za obavljanje molitve. S vremenom je izrasla u jednu od najvećih islamskih nevladinih organizacija u Evropi, a područje djelovanja prošireno je na polje obrazovanja, humanitarni rad, pružanje socijalne pomoći
Kao primjer muslimana koji hodočasti kršćansko svetište, Hudelist navodi Miralema Karagića, upravitelja motela u kojem je odsjeo. “Mi nismo nikakvi vjernici – rekao mi je pritom – ja sam komunist, u Titovo sam vrijeme bio pionir. I moj je otac, ugostiteljski radnik, također bio komunist. Ali mi ipak idemo u crkvu Gospe Olovske, kad je Velika Gospa. Idemo tamo hodočastiti”, navodi Hudelist Karagićeve riječi, iz kojih je jasno da on uopće nije vjernik, ni katolik, ni musliman. Stoga, imputirati muslimanima da posjećuju katoličko svetište i štuju svetu Mariju, kojoj i muslimani pridaju naročit značaj nazivajući je hazreti Merjemom, nije u duhu dobrih komšijskih odnosa i može biti uvredljivo za vjernike
Knjiga Zašto je zabranjen bosanski jezik Miše Ešića, nastala povodom 110. godišnjice službene zabrane upotrebe naziva bosanski jezik, temelji se na istraživanju autentičnih dokumenata iz vremena kada je naziv bosanski jezik zabranjen službenom odlukom. Knjiga će uskoro biti štampana u nakladi “Bosanske riječi” iz Tuzle, a Ešić je svoje nalaze ustupio magazinu Stav. Knjiga pokazuje genezu jezičkog pitanja u Bosni i Hercegovini, ali i susjednim državama, te kroz autentične dokumente predstavlja izuzetno važno svjedočanstvo o apsurdnosti političkog diskursa koji zabranjuje naziv jednog jezika koji je mnogostruko stariji i od države koja ga zabranjuje. Međutim, Ešić kroz dokumente pokazuje da za ukidanje naziva bosanskog jezika nije odgovorna austrougarska uprava, nego bošnjačka elita kojoj je pitanje zemljišta bilo višestruko važnije od pitanja jezika
Zijo Rizvanbegović ne priča puno. Kako kaže, najviše šuti. Jedino sa ženom pođahkad progovori, ali su jedno drugom već sve ispričali, pa i ti razgovori ne traju dugo. Srećom, tog je dana Zijo bio posebno nadahnut i pričao je o nekim epizodama iz svog života. Ni najzanimljiviji holivudski film ne može se mjeriti sa Zijinim životnim putem. Kao neki drevni mudrac, ovaj nesvakidašnji pripovjedač zna kako držati pažnju slušalačke publike
Prošlo desetljeće od odlaska najpopularnijeg izvođača sevdalinki i pjesama nastalih po uzoru na sevdalinku. Njegovo ime postalo je mnogima prvom asocijacijom za sevdalinku, pa mnogi i danas pogrešno smatraju sevdalinkom sve što je on pjevao. Pjesnik pjesme, kako ga opisa Gunić, rođen je 1936. godine u Bileći, ali je već kao dječak tokom Drugog svjetskog rata bio primoran s roditeljima zagaziti nesigurnim putevima izgnanstva
Svjedoci, dokumentacija i fotografije uvjerljivo svjedoče da je 5. aprila 1992. godine ubijen i Muhidin Šabanović i da je on prva žrtva koja je pala na dan koji se zvanično obilježava kao datum početka opsade Sarajeva. Šabanović je zaboravljen i nema ga ni u imenu mosta koji je nazvan po Suadi Dilberović i Olgi Sučić, studenticama ubijenim isti dan. Dvadeset četiri godine prešućuje se i to da je 5. aprila ubijeno 130 građana Sarajeva
Ibrahim Pašić, Od stećka do nišana u Bosni i Hercegovini, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2017. godine, 592 stranice
Već 3. aprila, prije otvorene agresije na BiH, agresor je isključio koaksijalno kablovski sistem posredstvom kojeg se odvijao telekomunikacijski saobraćaj s Hrvatskom i Slovenijom te je prekinuo vezu između tranzitnih centara Sarajeva i Banje Luke
